U zadnje vrijeme, dok promatram drage mi ljude, ne mogu ne primijetiti kako je ovaj svijet totalno naopak. Dobrim ljudima se dešavaju negativne situacije, a onim lošima se pak dešavaju pozitivne situacije.

Ne znam da li je to zbog toga što i sama trenutno prolazim životnu dramu, pa više primijetim negativne stvari, ali nekako u zadnje vrijeme velika većina meni dragih i dobrih ljudi prolazi kroz jako teško razdoblje u životu. I znam, netko će reći da svi uvijek u jednom periodu života prođu kroz teško razdoblje, ali kad netko već dugi niz godina prolazi kroz kalvariju, a pritom je draga, brižna i nesebična osoba, mislim da to nije normalno niti uobičajeno. Čovjek se zapita što je s cijelom onom spikom oko karme i ona stara “dobro se dobrim vraća”?!

Imam tu privilegiju u životu da sam okružena stvarno prekrasnim ljudima kojima se divim i koji su mi čak na neki način i idoli. To su borci koje je život gazio, ali su oni nastavili gurati dalje uzdignute glave. To su pozitivne osobe čiji osmjeh vam uljepša dan, čije vas prisustvo ispunjava toplinom i dragošću.

Volim te ljude jer su iz najgorih situacija izašli kao pobjednici, nisu dopustili životu da ih slomi i pretvori u ogorčene i ljute osobe.

 A opet, upravo njih gledam zadnjih mjeseci kako lagano tonu i predaju se. Ljudi koji su nekada zračili tolikom pozitivom i doslovno se izrugivali životu i svakoj prepreci koju je pred njih bacio, sada ne vide više izlaz iz svoje situacije. Ne sanjaju i ne nadaju se više….

Da li je to zbog toga što živimo u državi bez perspektive, gdje se svakoga dana morate pitati hoćete li imati za jesti sutra, gdje vam 70% plaće ode na stan i režije, a s ostatkom morate smisliti kako izdržati do sljedeće plaće? Gdje pravda ne postoji za ljude koji imaju novaca, ali se zato tlači mali čovjek? Gdje ne možete sanjati o nekakvom napretku ako vam ujak nije best frend sa šefom neke velike firme? Gdje se znanje masno naplaćuje umjesto da  bude dostupno svima?

Ili je to jednostavno zato što smo svi prestali biti ljudi i postali smo roboti?!

Koliko nas živi u velikim zgradama gdje ne poznajemo nikoga od susjeda, i jedva da se međusobno pozdravimo kad prođemo pored njih na stubištu? Koliko nas svakoga dana prođe pored nekoga kome bi mogli i trebali pomoći, ali samo okrenemo glavom i nastavimo dalje svojim putem? Koliko nas zapravo ima volju za poslušati jadikovanje prijatelja i ponuditi mu nekakvu utjehu? – Vrlo mali broj rekla bih….

Zapravo, danas ako pitate nekoga kako je, automatski će vam odgovoriti: “Dobro!”, iako nije dobro, iako mu se cijeli svijet trenutno ruši, reći će vam da je dobro jer zna da se vama ne da slušati njegove drame. I jer zna ako vam i ispriča što ga mori, vi ćete samo na to odbrusiti da će sve biti ok i da ima ljudi kojima je i gore.

Ah, kako volim te fraze: “Bit će sve ok!”, “Ima ljudi kojima je i gore nego tebi!”, “Samo pusti vrijeme neka prođe!”, “Moraš razmišljati pozitivno!”, itd.

Glupe fraze koje ne vrijede pišljivog boba, kako bi rekla moja baka. Fraze koje ljudi koriste samo zato što ne znaju što bi drugo rekli i da te se riješe čim prije.

Dosta mi je tih fraza! Umorna sam od njih. Bolje bi bilo da ako nemamo što pametnoga za reći, zagrlimo osobu koja nam je upravo otvorila dušu, i ponudimo joj rame za plakanje.

Jer da, vrijedi ona “vrijeme liječi sve”, ali toj osobi koja u tom trenutku stoji pred tobom očiju punih suza koje samo što se ne izliju na već ispaćeno lice, ništa ne znače prazne riječi. Više joj znači tvoj dodir i taj kratki osjećaj sigurnosti.

Zašto smo se svi počeli bojati prisnosti i tuđeg dodira? Zašto svi oko sebe gradimo zidove i ne puštamo nikoga da nam ugrije ta hladna srca? Zar je tako teško otvoriti srce i dušu drugoj osobi, pokazati onu emotivnu stranu sebe?

Iz dana u dan živimo te isprazne male živote u kojima ganjamo samo ono materijalno, a negiramo ono duhovno, onu ljepšu stranu nas samih.

Zar ne bi bilo ljepše kad bi nam se dani vrtjeli oko onih stvarno bitnih stvari u životu-oko ljudi koji su nam dragi, koji nas vole i koje mi volimo, oko malih trenutaka koje čine život vrijednim življenja?

Zar se ne možemo na trenutak svi zaustaviti i prestati biti roboti, pokazati malo srdačnosti, malo emocija, onoga što nas čini ljudima?

Ne bi li svijet bio puno ljepše mjesto kad bi pokazali malo više razumijevanja za osobe koje nas okružuju, malo više ljubavi i zahvalnosti što su tu pored nas?

Ja mislim da bi. Mislim (naivno) da bi možda mogli na taj način i promijeniti svijet. Jer svijet mijenjaš mijenjajući sebe, a ne druge oko sebe.

A što se tiče mojih malih boraca – neću vam reći da će biti bolje, niti da će proći, jer ne znam to niti to itko može znati, ali znam da vi to možete. Jer imate srce i dušu, a to je jedino bitno!

Lucia Grmovšek
Tekstove za kolumnu “Vaša razmišljanja” možete poslati na [email protected]

Komentari

Mi smo redakcija APortala a vi čitate članak s našom preporukom :)