Vrati’će se rode…

Jutro. Osam sati. Neotesani Balkanac u gaćama prolazi kroz dnevni boravak. Stavlja mlijeko na štednjak, diže roletne i na mobitelu raspali neku baladu. Noga preko noge, i novine u ruke. Brzinski pogled na televizijski program, a onda kroz osmrtnice. (Fazlinovićevski, znam.) Nikoga poznatog, pomislim. Taman da prebacim stranicu, kada mi pogled zapne za rub stranice.

‘Jebote… Jel ovo… ?!’, ma nije moguće. Uzimam telefon i zovem tu prijatelja iz osnovne: ‘Alo đes komšija?’‘Evo me na poslu.’ – ‘Daj baci pogled na osmrtnice u novinama.’ ‘Evo uzimam, sekund. Šta je bilo?’ ‘Samo uzmi.’, čuje se listanje. ‘Evo, jesam.’ – ‘Na dnu desno.’ – ‘Jel ovo…’ – ‘To ja tebe pitam.’ – ‘Jebote… Šta je ovo?’ – ‘A moj rođo.’

Taj dan je baš bio težak. Sjećam se, oblačim kaput, cipele. Krećem na groblje, a sunce se u roku pola sata zamijenilo s maglom. Ulazim unutra, kad cijela postrojba iz osnovne. Pitam se sa svakim, a ljudi me zbunjeno gledaju. A bome i ja njih. ‘Šta je ovo… Pa pola ih ne prepoznajem.’ Mislim, prepoznajem, ali pamtim ih kao puno manje. Najednom, sjetim se serije ‘Vratiće se rode’. Tko to nije gledao, vjerojatno je moderni građanin koji ne gleda takve primitivizme ili ne voli domaću produkciju. Serija o životu koji se svakodnevno događa. Postoji jedna scena gdje dva glavna lika dolaze na sprovod svog prijatelja i također ne prepoznavaju ljude oko sebe.

Čudno je to; kao da se vraćaš nazad u staru osnovnu iz koje si izašao prije više od osam godina. I sretneš sve ljude s kojima si odrastao. A najgore je to što smo sreli jedni druge tek danas i svi smo imali isto pitanje; koga ćemo sresti i zašto nismo prije.

Sve kao u ‘Vrati’će se rode.’ Ista priča, ista scena.

Nikola Vranjković

Komentari

Amazonke.com

Mi smo redakcija APortala a vi čitate članak s našom preporukom :)

You May Also Like

Bol, Lisa Gardner,bibliomanija, Ana Čaić Blažević, APortal,majka, dijete