Iva Matijaško Degač: Black Friday ili ti ga po naški “Ma, kakav vražji crni petak”…

Poput većine  koji razvlače, navlače od plaće do plaće i sama gledam vrijeme popusta i sniženja. I sama nasjednem poput šiparice, kao ista ta većina, na sve te blještave reklame, razvikane ponude i to samo zato što mi svaka kuna, svaki dinar (o eurima neću jer ne vidjeh ih odavna) znače više nego brdo karamela. Meni, koja poput vas dragi moji Balkanaci nažalost ne radim da bih živjela, već da bih preživjela.

Dugogodišnje radno iskustvo u prodaji me realno upozoravalo na spačke koje donose ti veliki popusti i njihovi crveni plakati „SALE“ i „SKINULI SMO CIJENE DO KRAJA“, ali onaj mali konzumerički  glas u meni je drukao „idi vidi, možda se isplati. Jeftinije će biti. Kupi! Kupi! Kupi!“. I tako sam se u petak odriješila svoje pauze i kave u miru, te uputila ka novim oltarima kapitalizma – trgovačkim centrima. Točnije  onima u blizini mog job-a, jer mi pauza traje samo 30 min, a svaka minuta se gleda. Sve sam razradila. Uđem u dućan, znam što mi treba, uzmem i palim na blagajnu. Nemam odstupanja, niti kasnim igdje, a za kavu lako – popiti ću je kada dođem kući. Sve sam ja to sebi razradila, poput prave ocd ženske kojoj je vrijeme novac, a bez vremena nema ni onog maloga za što radim, svaka minuta se računala. Da, moja plaća je realno lijepa i dobra (učili me mama i tata da budem zahvalna u životu, pa čak i za male pare), ali kada poplaćam sve, realno mi ostane dovoljno da si kupim čunga lungu i žvačem je dok se ne izgubi okus, ali i puno poslije, jer jebi ga za drugu se nema. No, tako živimo svi, bitno da smo zdravi, pa nam pare ne trebaju za i tako preskupa liječenja. Bitno da se radi i bitno da možemo razmišljati o popustima. Iskreno, bitno je, jer uvijek može biti gore (vjerujte mi znam, jer do nedavno sam bila nezaposlena)

No, da se ja vratim tom črnom petku i svom pohodu na sniženja i popuste.

Plan je bio genijalan, jer sve je sniženo, a i tih trideset minuta mi je dovoljno za kupnju onoga što sam planirala. Treba mi božićni stolnjak, te nekoliko novih kuglica. Treba mi jedan predivni fenjer koji si moja majka gleda već duže vrijeme, pa sam joj ga odlučila kupiti. Treba mi poklon za ispod bora za sva meni draga bića i još puno toga što će biti sniženo, a sigurna sam da mi treba, ako ne sada u neko drugo vrijeme. Rekao bi meni moj tata: „Ive moja, treba tebi jedna iza uha!“  i ovog puta bih mu rekla – znam, tata, jer je moj plan propao već na parkiralištu ispred centra br 1.

Totalni haos, ljudi poput muha ulaze i izlaze s parkirališta, mjesta za parkiranje nigdje, neki su se i trknuli čak, ali ostale to ne dira, već ih zaobilaze i traže slobodno mjesto za parkiranje. Među njima sam i ja. Napokon smo se uparkirale i krenule za svitom.

„Ok, idemo samo u ovaj centar, ostale ćemo već pregledati, ako ne danas koji drugi dan“ – tješila sam sama sebe. Ulazim u centar i u startu se križam, ne zato što mi je to omiljeni oltar, već zato što na blagajni stoji osam hiljada i osamsto čovjeka. Prvo što sam pomislila je da u dućanu više nema ni mrvice, a kamoli iti jedne stvari za kupiti. Odmah mi je bilo slabo. Konzumerička vrtoglavica me obuzela samo tako. Ulaskom u prodajni prostor odahnula sam, sve je bilo na svome mjestu kao i pred tjedan dana. Fibra je prestala, nada se vratila – potrošiti ću pare!

„Kako su tu djelatnici vrijedni“ – rekoh „Toliko su toga prodali, a opet su sve stigli popuniti“. Bila sam uistinu sretna, ushićena i radosna poput male buhe kada se zafitilji na dupe nekog kera.

Prva destinacija božićni ukrasi. Pogled lijevo, pogled desno, pogled gore, pogled dolje – nije mi bilo jasno. Cijene su kao i pred tjedan dana, a iznad njih reklama „SAMO DANAS OVA CIJENA ARTIKALA“. Koji kurac? Kako samo danas? I pred tjedan dana je bila ta cijena. Ne vjerujući sama sebi, nisam se dala obeshrabriti, očito sam se ja sjebala u procjeni i te su stvari bile skuplje par dana prije. Dolazim do drugog reda s fenjerima, a kad tamo popust koji moraš povećalom tražiti. Da bilo je jeftinije – jebenih 15kn! I dalje je cifra za parati nebo i dalje gledam u mamu kako ga obilazi i nezadovoljno klima glavom. I dalje sam u šoku, ali se ne dam. Odlučno peglam dublje u centar i dalje od ta dva reda, možda su prava sniženja i popusti dalje. Grabim prema suđu, jer ok, nisam joj kupila fenjer, kupiti ću joj retro čajnik ili cjediljku, baš će biti vesela, platiti ću manje i opet će mi kost biti na mjestu. I na kraju je kost bila na mjestu – zapiknuta u grlu, jer je sve bilo skuplje nego prije  par dana!!

Stala sam se i okrenula majci koja jedina moje psovke razumije (ali baš i ne podržava, znam) i rekla „Dobro koji kurac oni misle? Da smo mi hrpa jebenih idiota? Ovaj kurac ovdje je koštao manje prije tjedan dana, a danas su ga jebeno snizili tako da ga danas platiš jebenih 50kn više!“. Nije ništa rekla, samo je puhnula i izgubila se između polica. Što od žalosti, što zbog mog vokabulara. Od one male razdragane buhe pretvorila sam se u razdraženu i nabrijanu ženturaču. Više nisam gledala koliko su snizili, već koliko su jadni i u stanju od nas raditi budale. Gledala sam cijenu po cijenu. Artikl po artikl. Sve do jedne „snižene“ cijene su bile ili cijene od prije ili povišene za ne par kuna, već par desetaka kuna. Hodala sam poput Cruelle de Vil kada traži dalmatince. Bijes je rastao u meni, a s njime i moj očaj.

Koga ti trgovački centri jebu? Mene? Tebe? Nas? Siroti ljudi koji rade u njima moraju trpjeti razularene kupce poput mene i sa smiješkom odrađivati višesatne smjene za sitne pare, dok oni na vrhu jebu raju u mozak svojim tzv „crnim petkom“. Ma, s crnim kurcem i to za naše pare u naše bulje.

Zaključili ste – nisam kupila ništa i samo sam izgubila vrijeme pauze i pokoji nerv. Kavu od jada nisam popila ni poslije posla kod kuće, natočila sam si čašu vina i upalila laptop. Išla sam istražiti kako bi crni petak trebao izgledati. Odmah sam naletjela na video isječke gdje se žene tuku zbog komada odjeće, gdje se televizori kupuju kao da su šibice, a ispred centara su kampovi i ekipa u vrećama za spavanje – JER JE SVE 90% SNIŽENO! Kod nas nije bilo sniženo, kod nas je bilo očajno. Razbijena ogledala su sa 600kn snižena na 100kn, ukrasi za bor koje ne bih ni slijepa okitila/postavila/nabacila nikada, nigdje su po 5kn, a ima ih brate na bacanje – pitam se zašto ih nitko nije kupio?

I na kraju tko je u ovoj priči lud? Trgovački centri sa lažnim popustima ili ja što sam se dala nasanjkati? Da vam skratim muke, odgovoriti ću umjesto vas – ja sam luda, jer sam popušila foru poput šiparice i pomislila da ću jeftinije proći, a dobro svi znamo da je na našim prostorima to nemoguće. Nema u nas đabe ni u stare babe. A, tako nam i treba, jer se nismo opametili. Nadam se da će generacija moje kćeri okrenuti leđa zapadu i njegovim govnima, kada naši starci nisu, kada nismo ni mi. Kada i daje stojimo u redu za blagajnu na jebeni crni petak sartiklom koji nam i tako ne treba, ali nema veze bitno da je snižen, bitno da možemo reći kako možemo stajati u tom istom redu na taj isti jebeni dan. Uistinu nećemo pgriješiti ako ponovno kažemo – došlo je crno vrijeme, crnije od srednjeg vijeka i polagano guta cijelo čovječanstvo.

Iva Matijaško Degači


Iva Matijaško Degač

Rođena u gradu na četiri rijeke u kojemu živi i biva do dana današnjeg. Vječni anarhista, reformista, buntovnik – i to sve u ženskom rodu. Mačkarica i veliki prijatelj životinja, te pokojeg čovjeka. Voli prirodu, cvijeće i dobar stari r’n’r. Pisanjem se bavi od rane dobi, ali vrlo brzo lijepo izražavanje mijenja uličnim govorom,  jer po njoj “lijepe riječi su za djevice i malu djecu, a ja nisam niti jedno od toga dvoje odavna” – koliko ima istine u tome prepušta vama, jer malo tko uistinu ima pristupa njezinom biću, duši i pojavi. Škorpion po horoskopu koji dugo pamti, brzopotezna na jeziku i veliki ljubitelj ironije. Ona je Iva i ona je naša La Femme.

Comments

komentari