Nela Baričević: Samo jedan ožiljak…

„Kada bi ti nebesa mogla zaliječiti samo jedan ožiljak nanesen od strane svijeta, reci mi, bi li izabrala začetak života svoga ili točku na kojoj si danas?“

Šutke sam promatrala nepregledne ravnice.

„Da…“ – nastavila je: „Tražim te da odabereš baš jedan od onih dvaju dijelova koji te gledaju ravno u oči svaki puta kada zaviriš u svoju nutrinu. Dijelovi su to koji, ispod svih jutrom svježe posađenih nada i večernjih propitkivanja, žude za istinom. Tražim te da odabereš baš jedan od onih dvaju dijelova koje si obavila željeznim oklopima do kojih će rijetki, pomno birani rijetki, prodrijeti.“

Piljila sam u svoje ruke prekrižene kao da se branim od njena prodora u moj intiman prostor.

„Ne boj se. Ne tražim da se pogrešnima otkrivaš. Tko pogrešnima voli biti otkriven? Ja te samo, ovako iscijeđenu grubošću života, molim da se odlučiš izgubiti jedno od ranije spomenutog. Svoj začetak ili stepenicu na kojoj upravo stojiš i s koje ne znaš kamo.“

Piljila sam direktno u njene oči: „Tražiš, dakle, da izaberem da se nikada nisam rodila na ovome mjestu i u ovoj obitelji ili pak da me moja iskustva, padovi i pobijede nisu učinile onime tko sam danas. Tražiš da biram između toga da nikada nisam ni postala i toga da me život od gologa početka učio istim lekcijama, a doveo do sasvim drugoga bivstva?“

Potvrdno je kimnula.

„Ne mogu ja to. Ne mogu odabrati biti nošena pod srcem kakve druge majke, a ne mogu niti lekcije kojima me život obasipao upotrijebiti za kakvu drugačiju mene.“ – rekoh rukama skrušeno protrljavši oči.

„Zašto ne?“ – upitala me forsirano ravnodušnim tonom.

„Volim svoju majku.“ – rekoh i shvatih što slijedi.

„Onda iskustva i lekcije?“ – upita.

„Volim ih. Volim svoj život. Volim kakvom me učinio.“

„Nisi li maloprije žalila da…“

„Nemoj!“ – prekinem ju.

„Maloprije si rekla da si nesretna. Da ne voliš život kojega živiš. Da ti je dosta izgubljenih bitki.“ – nije se dala smesti.

„Već malo po navici…“ – priznah više sebi nego njoj.

„Ne bih mijenjala srce pod kojim sam rasla za kakvo drugo. Ne bih ni svoja iskustva dala za kakva tuđa. Ona me vode kraju koji prema mojemu shvaćanju kraj ni nije. Prije je to novi početak. Svježe iznikla travka.“ – rekoh pa dodah: „Idem za tim i ništa me na tome putu neće omesti. Moje je sunce taman toliko visoko da me svojom toplinom ne sprži. Hodat ću pod njim takvim. A kada mi srce okruži promrzao zrak, zamolit ću to svoje sunce da se spusti malo niže kako bi me ugrijalo i obasjalo mi put za ono prema čemu idem.“

„Tako dakle…“ – reče zadovoljno se smiješeći: „Mislim da je moj posao ovdje gotov.“

Nela Baričević

Komentari

Nela Baričević

Vjerujem da ste to već masu puta čuli, no ja Nela, uglavnom udobno skrivena iza svojih inicijala, zbilja pišem od kada znam za olovku u svojoj ruci. Uostalom, zbog ljubavi spram pisane riječi diplomirah novinarstvo. Paralelno pisanju dužih djela, uživam pišući kraće priče kako za kolumnu koju upravo čitate, tako i za različite natječaje. Jedan me od njih odvodi u Otzenhausen gdje širim svoj krug zaljubljenika u književnost. U stvaranju su mi, osim olovke, temeljno oruđe osjećaji i sjećanja. Kažete od njih se ne živi? Slažem se. Ne živi se od njih, već zbog njih... Ne vjerujete li, zavirite u moja ispisana lutanja na FB stranici koju vodim, a naći ćete ju upišete li: "potpisuje N.B."

You May Also Like

Bol, Lisa Gardner,bibliomanija, Ana Čaić Blažević, APortal,majka, dijete