O ljudskoj prirodi

Ovoga sam tjedna želio pisati o nečemu sasvim desetome. Nadao sam se konačno napisati tekst o jednom lijepom sjećanju na događaj koji je jako utjecao na mene. Taj će tekst ipak morati pričekati neko drugo vrijeme. Danas, dok ovo pišem, sjedim na trosjedu tupog pogleda dok mi se misli ne smiruju. Ne mogu se usredotočiti na tu lijepu uspomenu jer postoji nešto što me muči. Zaredalo se nekoliko dana koji su ličili na preskakanje iz užarenog lonca u tavu, a zatim iz tave na grill ploču. Naravno, užarenu. Jer zašto bi život bio lijep i lagan kada svakoga dana nalijećete na osobe koje vam podmeću nogu? Možda to i ne rade svjesno, ali vam ipak postavljaju zapreke na putu.

Postoje ljudi koji me ne vole, razumijem to. Zapravo, postoji jako malo ljudi kojima sam drag, dok je onih koji me vole još manje. Tek nekolicina. S mnogima se ne slažem jer imam dugačku jezičinu i nikada ništa neću prešutjeti. Dobro, nekada ipak hoću. Ako ocijenim da je cijena previsoka. Međutim, u velikoj većini slučajeva reći ću točno ono što mi je na umu bez obzira na posljedice. Ne, neću to reći tonom koji ima za cilj omalovažavanje, vrijeđanje ili ponižavanje. Ipak, reći ću istinu.

Da, svi znamo da istina ponekad boli. Svi se pravimo da ju želimo reći, često kažemo da laž ma koliko dobronamjerna bila boli više od istine i sve je to jako lijepo u teoriji. Istina je da skoro nitko od nas nije sprema hrvati se s istinom kada za to dođe vrijeme. Svi ju kao želimo čuti, ali samo kada nam to odgovara, a istina je takva kakva je – često boli. Ali nisam zato sam. Sam sam jer često bježim od ljudi. Zašto? Zato što u glavnom ne daju ono što ja nudim. Svoje srce poklanjam na dlanu svakome tko ga je željan prihvatiti. Bez predrasuda, bez zadrške, bez skrivenih namjera. Kada nudim sebe nudim se cijelog. Ne u komadima, ne samo neke segmente – cijelog. Dajem maksimum od sebe, dajem sve što mogu. Zaista, za mene ne postoje granice. Ako mogu pomoći, pomoći ću. Neću pritom nešto tražiti zauzvrat i biti ću jako sretan ako sam uspio nekoga usrećiti. Ispraviti sasvim malu nepravdu. Ili neku veliku.

Upravo zato često stojim sam. Je gledajući druge ljude vidim kako zapravo većina gleda sebe. I kreću od sebe. Traže da je njima dobro. Osnovna premisa u današnjem životu je „Neka meni bude dobro.“ Međutim, u ovoj rečenici naglasak nije na ‘dobro’ nego na ‘meni’. Sebičnost, nezainteresiranost, površnost. To vidim kada gledam u druge ljude. Tamo gdje ja vidim ranjenu pticu kojoj netko treba previti krilo, oni vide nekoga tko sjedi sam na klupi i izolira se od svijeta. To boli. Iako nema izravnog utjecaja na mene i dalje osjećam bol jer ovo što je čovjek postao nije ono što je trebao biti.

Rođeni smo s osjećajima, imamo ih s razlogom. Možda najvažnija lekcija koju sam u životu naučio izašla je iz usta moje drage prijateljice s kojom na žalost više nisam u kontaktu. Ta najvažnija misao vodilja koja bi trebala stajati kao univerzalni zakon koji opisuje ljude u njihovom najboljem svjetlu stane u jednu jedinu rečenicu. Jednom me pogledala tim svojim dubokim smeđim očima i sasvim tiho rekla: „Remember to care.“  I to je sve. To je sva mudrost života. Imati na umu da nisi sam i da tvoje djelovanje, ili čak nedjelovanje, ostavlja posljedice na druge ljude. Iz jednog drugog izvora dolazi misao koja me naučila koliko ovisimo jedni o drugima. Ta kaže da naši životi zapravo i nisu naš. Kaže dalje da smo vezani jedni za druge i da svaki naš potez oblikuje budućnost. I zaista, čovjek nije i ne može biti izolirana jedinka. Svaki naš potez ostavlja trag. Na nama samima. Na drugima. Upravo zato je suosjećanje osobina koju moramo ponovno naučiti. Jer prečesto zaboravljamo da postoje i drugi ljudi oko nas. Ljudi koji također imaju osjećaje.

Gdje sam u cijeloj toj priči ja? Negdje sa strane… Jer me nečija površnost previše puta povrijedila. Jer netko nije razmišljao da njegovi postupci mogu naškoditi meni. Ili drugima. Jer ne mogu gledati kako netko propada dok ga drugi osuđuju ili ne vide njegovu patnju. Danas nosimo ružičaste naočale. Danas se pravimo da je svijet sretno mjesto. Ja sam onaj koji ih skida, baca na pod i skače po njima dok ne puknu u stotine komada. Ne treba nam maska. Treba nam istina. Ako će ovaj svijet ikada postati bolje mjesto, potrebna nam je nada. Problem? Da… Istina. Skidanje ružičastih naočala znači suočavanje s istinom, a istina boli. Ali što je život bez boli? Kako cijeniti istinsku sreću, ako nikada nisi vidio što je s druge strane medalje?

A. B. Dax


Alen Bjelopetrović

A. B. Dax je znanstvenik u nastajanju, ilitiga magistar kemije trenutno na doktorskome studiju. Ono malo slobodnog vremena što imam najčešće provodim s olovkom u ruci  bacajući misli na papir kako bi bar malo rasteretio skoro pa preopterećeni mozak. Ponekad uzmem fotoaparat u ruke i lutam po Pulskim šumama tražeći napuštene i skoro zaboravljene tvrđave dozvoljavajući im da me odvuku u neki drugi svijet, u neko vrijeme koje je odavno iza nas.

Comments

komentari