žena s tugom u očilma, iluzije i snovi, priča, tuga, ljubav, žena, muškarac, mirnes alispahić, amazonke, aportal

Žena s tugom u očima

Ta noć nije imala neki plan, samo težnju ka cilju. Kao i obično, cilj je bio tjeranje samoće koja ga je tako dobro obavijala, poput druge kože. Srasla je s njim poput loše tetovaže koje se nikako nije mogao otarasiti. Glasna muzika je treštala, zaglušujući i njegove sopstvene misli u glavi, koje su tu noć urlikale poput čopora bijesnih vukova na pun mjesec koji ih izaziva s nebeskog trona svojim podrugljivim osmijehom.

Isprana lica tupih pogleda su ukočeno plesala u ritmu muzike. Lažni osmijesi i još lažnija sreća, kvarna poput truhlog zuba. Ni litri ispijenog alkohola ni stotine ispušenih cigareta nisu mogli kupiti pravu sreću. Samo tu lošu kopiju s buvljaka, da barem tu noć sakrije bol postojanja. Gusti dim je štipao za oči i nos, mirisi parfema, znoja, svježe opranih i onih neopranih tijela se miješao u koktel koji je pravio eksploziju u njegovom nosu.

Ponekad bi prošla neka djevojka pored njega, ostavljajući svježinu proljeća u svom tragu i nozdrve bi mu se raširile, a sokovi brže potekli tijelom. Ali on se nije obazirao. Čak mu ni cilj više nije bio bitan. Predao se. Tu noć samoća će odnijeti još jednu pobjedu u njihovom vječnom ratu. Barem je tako mislio dok je gledao svoja dva prijatelja kako uživaju skupa s ostalim gostima.

Spremao se otići kada su ušle. Prva je bila poput čigre. Uvijala je tijelom još sa stepenica privlačeći pažnju sviju u prostoriji. Taština je frcala iz nje poput vatrometa, dok su u njenu blještavu vanjštinu buljili svi. Žene ljubomorno, psujući je i kunući tiho ispod glasa sebi u bradu. Muškarci pohotno, želeći je učiniti svojom, ne znajući da je ona samo svitac koji svjetli nesigurnošću i traži pažnju. Hrani se njom poput parazita, sve vrijeme tražeći nekoga da pokaže put ženi koja se skrivala u tom božanstvenom tijelu, iza te krhke, nesigurne djevojčice.

Druga, ona koja mu je privukla pažnju i natjerala vukove da pobjegnu, nosila je tugu u svojim zelenim očima. Osmjehivala se ona, to nije bilo sporno. Nabacila je fasadu lažne sreće, popravila pukotine u svom zidu, tek toliko da ne puštaju. Barem za noć, ali požar tuge je gorio u tim zimzelenim šumama. Nosila je teško breme na svojim plećima.

Zašto su ga privlačile takve žene, pitao se dok ju je posmatrao kako im prilazi. Te koje su nosile tugu u očima. Zašto je on bio taj koji je popravljao slomljena krila, dok je sam hodao polomljen? Imao je taj dar za popravljanje slomljenih stvari. Nije ga nikada  tražio, ali ga je dobio i koristio ga je za spas izgubljenih duša. Bio je mitski splavar koji je prevozio duše do slobode, ostavljajući svoju na drugoj obali. Tamo među usamljenima.

Poput moljca, privučena svjetlošću lampe njegova dara, prišla mu je i osmjehnula se. Tražila je mjesto u krugu njegove svjetlosti i tu ga je i dobila. Njena nesigurna prijateljica je već plesala pored stola, dok su njegovi prijatelji gledali u nju kao da je jedina žena na planeti.žena s tugom u očilma, iluzije i snovi, priča, tuga, ljubav, žena, muškarac, mirnes alispahić, amazonke, aportal

Žena s tugom u očima mu je prošaputala ime na uho, ali je nestalo u bujici buke koja je treštala iz zvučnika. U njenom dahu se osjećala blaga nota alkohola, kojim se jačala prije nego je izašla napolje. Miris njenog tijela ga je zapljusnuo poput plimnog vala i ponio ga kao barku od orahove ljuske, odnoseći ga negdje daleko od te buke. Gubio se u tim notama slatkog cvijeća, bijelog ljiljana i ljubičice uz svježinu mora koje je dolazilo u talasima, onako kako se ona kretala. Bila je to ambrozija koju bi slatko ispio s izvora, iz onog pregiba vrata, tik iznad ramena.

„Ovdje sam samo večeras“, rekla mu je u jednom trenutku, unoseći se u njega, dajući mu još bolju priliku da je udahne. „Došla sam poslom.“

 „Znam“, rekao joj je spustivši pogled niz njen bogati dekolte.

Oble grudi su se nazirale ispod tanke svilene košulje. Dizale su se i spuštale u ritmu njenog disanja. Uhvatila je njegov pogled i podigla obrvu, zatežući rub usana u osmijeh. Uzvratio joj je istom mjerom, uz pogled začinjen željom.

„Kako?“

„Izgledaš izgubljeno.“ Nasmijao se njenom zbunjenom pogledu, na što ga ona lagano munu šakom u rame.

„Zezaš me, ha? Tako mi i treba kad sam nova u ovom gradu.“

„Ali znaš šta?“

„Šta?“ Strpljivo je čekala odgovor, poigravajući se s cigaretom među prstima. Upaljač joj je bio u drugoj ruci.

„Čak i s tim jezerima tuge u očima, življa si od svih ovih živih mrtvaca ovdje.“

U polutami noćnog kluba, dok je zelena svjetlost reflektora šarala po njenom licu, osjećao je vrelinu stida kako joj grije obraze. Oborila je pogled nakon njegovih riječi. Prstima ju je uhvatio za bradu i pogledao je u oči.

„Ne obaraj pogled. Molim te. Pusti me da se brčkam u tom zelenilu.“

Nasmijala se. Njene oči su živnule, a oblaci tuge koji su maglili njen pogled se raziđoše. Imao je taj dar. Dar, koji ga nikada nije iznevjerio.

U toj buci, dok su drugi pokušavali galamom nadjačati glasnu muziku, njišući se u ritmu muzike, oni su pričali pogledima i dodirima. Spustio je ruku na njen struk, odgovorila mu je spuštanjem toplog dlana na nadlanicu. Njeni prsti se prošetaše uz njegovu nadlakticu, zaustavljajući se na presavijenom rukavu košulje. Usne se blago rastvoriše i bijeli zubi joj bljesnuše, dok su grickali donju usnu. Negdje na kraju tog njihovog malog svijeta koji su stvorili između sebe, skriveni od buke koja ih je okruživala, njena prijateljica vrisnu.

„Tvoja pjesma!“ Poskočila je i uhvatila je odvajajući je od njega.

Teška srca ju je predao. Njeni prsti skliznuše niz njegovu ruku. Zelene oči su se izvinjavale dok ju je prijateljica odvodila u svoj ludi ples. Stidljivo, prepustila joj se i pobjegla od njega, ali ne daleko. Pratio ju je pogledom, upijajući svaki njen pokret.

 Plesale su dok je pjevačica pjevala svojim požudnim glasom o tugi koju je osjećala jer je bez njega njena duša bila prazna soba, dok je on njen otrov. U jednom trenutku, ona je odsutno protrljala prstenjak na lijevoj ruci. Na njemu nije bilo prstena, a on pronađe izvor njene tuge i boli. Razlog njenih slomljenih krila. Uvijek je bio isti.

Nakon pjesme mu je prišla. Polako. Zavodljivo. Njihala je kukovima koji su bili obavijeni uskom kožnom suknjom. Zabacila je glavu, provlačeći ruke kroz kosu, gledajući ga ispod trepavica. Bio je zarobljenik njenog pogleda iza tih rešetaka.

Privukao ju je rukom oko struka, želio ju je upiti. Osjetiti njeno tijelo uz svoje. Trošiti usne na njenoj mirisnoj koži i ispiti želju s njenih usana.

„Voli me“, prošaputala mu je pogledom. I volio ju je.

Iskrali su se kroz gomilu. On je krčio put, držeći nju za ruku. Ona je išla iza njega, nikada sigurnija.

Ujutro, kada se probudio u njenoj sobi, sjedila je na krevetu i odsutno dirala goli prstenjak, na kojem se vidio trag nekadašnjih zavjeta. Bili su izbrisani kao da nikada nisu ni postojali. Od njih je ostao samo taj mali bijeli trag, a i on će vremenom da nestane. Izblijedit će pod bujicom vremena, koja će neumoljivo nositi sve pred sobom, ostavljajući tek poneku uspomenu, nasukanu na obale sjećanja.

„Nije dostojan toga“, rekao joj je.

„Budan si“, trznula se na zvuk njegova glasa, vješto zamijenivši tugu osmijehom,  poput iluzioniste. „Šta si rekao?“

„Rekao sam da nije dostojan te tuge i boli koju nosiš sa sobom.“

 Sjetno se osmjehnula. „Ja moram ići. Ti ostani. Soba je plaćena. Samo ostavi ključ na recepciji.“

„Ideš? Već?“

„Rekla sam ti sinoć. Ovdje sam samo došla na dan.“ Osmjehnula mu se i spustila da ga poljubi. „Hvala ti za sinoć i jutros. Odavno se nisam osjećala ovako živo.“

Osmijeh mu zaigra na usnama. „Nema na čemu. I drugi put. Hvala tebi.“

„Na čemu?“

„Na tome što si bila tu.“

„Do sljedećeg puta“, rekla je, poljubila ga još jednom za kraj i otišla.

Gledao je u vrata kroz koja je otišla žena s tugom u očima. Jezera tuge su bila plića na odlasku. Više nisu potapale sve oko sebe. Slomljena krila su bila pokrpljena. A on? On je ustao, istuširao se i obukao u tišini, puštajući svoja crna krila da obješeno vise niz njegova leđa.

Mirnes Alispahić


Mirnes Alispahić

Mirnes je običan tip koji želi da bude pisac jednog dana kad poraste. U međuvremenu se trudi i vježba, a to možete pročitati na ovom sjajnom  portalu. Napiše ponekad i nešto u svojoj kolumni. Pravi se pametan. I  ima bijelog zeku crvenih očiju. I ovo je napisao u trećem licu. Ko još  piše o sebi u trećem licu? Ne budite stidni i pošaljite mail sa sugestijama, kritikama, prijetnjama. 21. je stoljeće. Gay stop. Nemoralne ponude stop. Hvala na čitanju i do sljedećeg čitanja budite mi pozdravljeni gdje god da ste. P.S. Jesam li spomenuo da imam uvrnut  smisao za humor?

Komentari

Bol, Lisa Gardner,bibliomanija, Ana Čaić Blažević, APortal,majka, dijete