dušmani, internet, intelektualno vlasništvo

Maja Marić: #dušmanišicšic

Sjećam se reklame koja mi se zauvijek urezala u pamćenje i u mojoj maloj glavici promijenila stav prema intelektualnom vlasništvu. Reklamu gledam i sada jer se nalazi na DVD-u prije mog omiljenog crtića i ne može se ‘premotati’ (ah, mi VCR generacija). Vrlo je jednostavna i bit vas pogađa u srž – radi se o kratkim isječcima gdje djevojka sjedi za kompom i dok ‘skida’ film na internetu, paralelno netko na ulici krade auto, tuđu torbicu i novce sa stola. Zaključak je veoma jasan. Ne biste ukrali auto. Ne biste ukrali torbicu. Ne biste ukrali novce. Zašto onda kradete intelektualno vlasništvo?

To je prvi puta kada sam zapamtila. A prvi puta kada me zaboljelo bila sam na faxu i moj seminar je predan kao tuđi. Ne samo što je predan bez mog znanja, već je i navedena osoba dozvolila da ja izađem na ispit bez tog saznanja, a ona se nije pojavila. Ostala sam ja, sama za stolom, ispred profesorice i dvije asistentice. Ostala sam sama i nepripremljena da objasnim odakle postoje dva identična rada i tko je, uistinu, pravi autor. Vjerujem da me spasilo logično zaključivanje po kojem su pretpostavili da ne bih bila TOLIKO glupa i pojavila se pred njima ako sam kriva. Vjerujem i da me spasio moj blago teleći pogled kada sam skužila što se događa. Jer takav izraz ograničenog shvaćanja što je po srijedi se sigurno ne susreće često.

Ali ono što je najviše boljelo bio je taj neopisivi miks poniženja prožet s bijesom. Ne samo što sam bila ponižena i bez ikakve mogućnosti za suvislu obranu svoje časti, već je TO bila nagrada za moju dobrotu, za moju dobru volju! Jer to mi je napravila jako bliska prijateljica, prijateljica koja je imala problema s tim kolegijem, a ja sam joj, bez razmišljanja, poslala svoj rad ‘čisto da vidi otprilike što se od nje očekuje.’ To mi je bila hvala. Jesam, naivna sam i blesava i još uvijek sam dobra s navedenom (ne)prijateljicom. Jer imam razumijevanja za tuđe gluposti, nisam ni ja cijepljena od istih. Ali bit ću iskrena, dobro je da nije došla taj dan jer nisam sigurna da bih bila u stanju odgovarati za vlastite postupke.

Kao što rekoh, nisam ni ja cijepljena od glupih odluka u životu, ali od takvih jesam. Ne znam je li do urođenog moralnog kompasa, je li do iskustava koja još uvijek bole, ali nikada se nisam dovela u situaciju da barem na tren netko može pomisliti da se kitim tuđim perjem. Ja sam ‘ona’ koja nije htjela nikada pomoći ni rođenim bratićima pri pisanju lektire – možemo pričati o tome, voditi raspravu, usmjeriti te na pravi put, ali lektiru ćeš pisati SAM jer je to TVOJ POSAO, a ne moj. I uvijek sam se time ponosila – ako ne znaš, traži pomoć i bit će ti pružena u razumnim granicama. Ali svatko stavlja potpis na svoj rad. Jer, biste li dozvolili nekome da proda vašu sliku, a sebe potpiše na nju? Napravi zgradu po vašem nacrtu, a onda vas prešuti? Ili skulpturu ili haljinu koju ste sašili ili, na kraju krajeva, kolač koji ste napravili?

No, vidite, ja imam tu ‘sreću’ da živim i radim u tom teško uhvatljivom svijetu intelektualnog vlasništva, svijetu u kojemu se sve više pokušava oduzeti pečat umjetnosti i umanjiti značaj mentalnog rada. Jer, hej, naškrabala si par rečenica i sad očekuješ Nobelovu nagradu za mir? Ili još bolje, stavljaš sve na internet i onda mi hoćeš reći da to netko treba cijeniti? Ne iskasapiti? Ne ukrasti? Ili još, ne daj bože, platiti? Ma dajte se ljudi uozbiljite!

I svi su prvi za pročitati nešto, a onda po tome pljuvati, naći mu dvadeset i sedam mana, ismijati hrabrost autora, umanjiti značaj pročitanog i, za kraj, iskasapiti viđeno i još mu oduzeti potpis. Barem u današnje doba svi mogu pisati blog i kolumne, a već i vrapci na grani znaju da ‘mameći blog’ ionako piše svaka šuša koja ne zna što bi sa sobom dok živi na muževoj grbači.

Ono što vam nitko neće otvoreno reći je da ti isti ‘velevažni kritičari’ revno i vrijedno čitaju svaki tekst, svaku objavu, skeniraju svaku sliku i pohranjuju sve temeljito u svoju vlastitu mentalnu riznicu. Pa će onda imati vaše rečenice na pladnju kada im zatreba da zvuče suvislo i učeno, vaše ideje dobro će doći pri potrebi nekakvog intelektualnog rada, a i ‘mameći blog’ nije loš za pod ruku – kada treba savjetovati nešto svojoj frendici koja je uz to i majka. I naravno, moj lik i djelo će se povlačiti po forumima, privatnim chatovima i sličnom blatu kako bi se dobilo na vlastitom značaju, ali istovremeno će se moje slike kopirati do detalja, dijete će vam biti obučeno, kakve li slučajnosti, baš kao i moje, a tražit će se i povećalo za sitne interijerske pomake. Jer hej, kad TOJ kravi prolazi, što i ja ne bih imala lijepu kuću, dijete, Instagram feed? Jer ako TA krava može izaći u novinama, na radiju ili čak i televizoru, naći ću i ja način! Ili neću, ali to je sad druga priča.

No ja spavam mirne duše. Jer kao i u onoj situaciji s početka priče, ja ZNAM da je sve napravljeno – moje. Da sam sve napravila sama. Ono što nisam napravio je muž, ali ja sam sjedila kraj njega i UČILA kako to učiniti. I da, slike su mi odjednom bolje, odjednom iskačem po novinama, odjednom su mi tekstovi čitaniji, odjednom broj lakova raste. Znate zašto? Zato što ja RADIM na tome. Svaki dan, svaki sat. Svaki slobodan trenutak u danu koji imam trošim na čitanje, istraživanje, učenje i mozganje. I kada to ne radim, čitam stare tekstove, popravljam ih, ispravljam i peglam. Vježbam fotkati, učim photoshop, istražujem SEO i čitam, čitam, čitam. Vodim rasprave uživo s ljudima, zovem svoje prijateljice Skypeom da možemo voditi debate, postavljam poznanicima škakljiva pitanja i skupljam informacije. To radim cijeli život, to radim stalno. Jer ja jesam moj rad i svatko tko me poznaje – to će vidjeti odmah.

I to je ono što me drži. Zajebite vi imitaciju ‘koja je najiskreniji oblik laskanja’, takvo laskanje mi ne treba! Jer na kraju dana, svi stojimo pred ogledalom i moramo skinuti tu šminku sa sebe. I doslovnu i figurativnu. A kako ćete se vi opravdati pred sobom? Jer lako je nabaciti ljepljivu gvalu na nekoga drugoga i podsmjehnuti se. A nije baš lako pogledati se u ogledalo i pronaći pravi razlog zašto imaš potrebu za tim. Jer tvoj život ne ide nigdje, tvojom krivnjom, pa je lakše zablatiti onog čiji ide? Jer osim lijepe haljine i kuće, nemaš ništa za pokazati pa treba ocrniti onoga tko ima? Jer već odavno nemaš plan i sjediš u mulju, a jedina razbibriga ti je nabacivanje smrdljivog sadržaja na druge, na one koji su se usudili pokušati? Samo te i takve milostive zaborave da i imaju blatnog sadržaja za nabacivanje samo zato što u njemu sjede. Razmislite malo o tome.

Na kraju balade, ja ću i dalje nastaviti kako sam krenula, i nadati se da će se trud i dalje isplatiti. Jer drugačije niti ne znam. Svašta se za mene može reći osim jednog – moj je obraz uvijek čist i mukotrpno radim na tome. Srest ćete milijun ljudi koji me ne vole, ali gotovo sigurno vam mogu reći da vam ni jedan od njih neće reći da sam dvolična ili licemjerna. I zato me sve ovo i rastužuje. Nije problem u blaćenju i kićenju tuđim perjem. Problem je u tome što će vam kod nas ljudi, uistinu, oprostiti sve OSIM uspjeha. Jer vidite, mene ljudi pomalo zaustavljaju da me pozdrave i da mi pokažu da me podupiru. Prilaze mi da mi daju vjetar u leđa i da mi kažu da im moje pisanje znači. Meni ljudi šalju najljepše poruke koje postoje i otvaraju mi se na toliko razina da se čovjek osjeća ponizno i uistinu posebno. I to je najljepši segment ovog posla, upravo to i je ono zbog čega sve ovo radim. Ne radi prepoznavanja već radi međusobne potpore, radi saznanja da sam nekom pomogla, nekoga nasmijala, nekome dala materijala za razmišljanje. Ali znate tko mi nikada nije čestitao niti na jednom uspjehu? Neki od najbližih prijatelja.

I to je istina koju trebate ponijeti sa sobom. Ne treba dozvoliti svakoj svraki da se kiti vašim perjem, ali ponekad je pametnije samo promatrati iz prikrajka kako se same razotkrivaju. Ne treba niti dozvoliti svakoj krastači da vaše ime provlači kroz svoja usta, ali ponekad ih treba pustiti neka pričaju jer odavno je poznato da ‘ono što Ana kaže o Sanji, više govori o Ani nego o Sanji.’ I na kraju krajeva, ne treba niti zamjeriti svakome tko se ne može radovati s vama u vašem uspjehu. Oni, valjda, nisu sposobni za takve emocije, ali vi ste barem dobili mjesta u životu za nove ljude koji će to moći. I to je sve.

Maja Marić


Maja Marić

Kraljevna na zrnu graška dugo je bila moja najdraža bajka iako nisam znala točno reći zašto. Uz Snježnu kraljicu i Sretnog princa nekako je uvijek dirala tu neku žicu duboko u meni. Divna krasna mila pametna kraljevna kojoj jednostavno UVIJEK nešto smeta! Nešto poput graška. Maleno i nebitno, reći će neki. Ali ne i kraljevna! A takva sam i sama - krunu sam zagubila negdje putem, ali ostao je taj vječni osjećaj iritacije. Iz tuđe perspektive tako sam vječno bila razmažena, čudna, ufurana cura koja pati od sindroma Marije Antoanete! Ja se jednostavno nisam obazirala i pronašla sam ispušni ventil - pisanje. O svemu i svačemu, o radostima i tugama, o bjesovima i čarolijama, o najmračnijim sferama. O majčinstvu i tetovažama, o glazbi i gastarbajterima. O smislu postojanja i ljubavi prema kavi. Osim ovog divnog portala, pronaći ćete me i na #misusovo blogu. A ja ću i dalje pisati uvijek i svugdje, baš u inat grašku! A ostali... pa - neka jedu kolače!

Komentari

Bol, Lisa Gardner,bibliomanija, Ana Čaić Blažević, APortal,majka, dijete