stereotipi, slučajnost, stigmatizacija

Onako stereotipno…

Slučajnost, stigmatizacija, stereotipi… Izgleda da postoji mnogo riječi na slovo S koje moje živce vode opasnim vodama (ovdje ih nisam nabrojala sve). Ironično, no ime jednog mog bivšeg, također počinje sa S. On s velikim O naučio me mnogočemu; da slučajnost ne postoji; da ne volim etikete iliti stigmatizacije najrazličitijih vrsta; najviše od svega, da – mrzim stereotipe. I nikada nisam mislila da ću mu reći hvala. No, S., hvala ti! (Ako ovo čitaš, imaj na umu da sam, dok ovo pišem, malčice pod utjecajem kuhanog vina; sezona kuhanog vina, Božića i svih popratnih pojava službeno je otvorena, a meni je slobodan dan pa eto, likuj dok me još drži onaj decilitar i pol kuhanog crnjaka jer kad popusti, vratit ćeš se na poziciju Neprijatelja Broj 1 u svijetu N.!).

Oduvijek su me izluđivali ti stereotipi. Prvo, riječ zvuči pomalo blesavo. Neki je koriste samo zbog želje da zvuče pametno, drugi zapravo ni ne znaju što znači, dok je treći, kao ja, jednostavno ne vole. Jer je ne vole.

Kada sam shvatila da ih mrzim? Kada smo sjedili na žalu i gledali u zvijezde. I pričali koliko se dobro slažemo. I koliko je nevjerojatno što smo oboje rođeni trinaestog. I kako je nama trinaest sretan broj. I kako slučajnosti ne postoje jer mi smo toliko kompatibilni da je Svemir morao posložiti da se sretnemo. No, baš u trenutku kada je ona buntovna N. pomislila kako bi se (možda!) čak i mogla smiriti s ovim Adonisom, On je odlučio reći: „Jedino, mila, znaš, žena je da stoji u kući i rađa djecu.“ Poriv da ga bacim u more ubrzo je zamijenio onaj da mu pljunem u to zgodno lice, dok ga gledam u sive oči, odlučne i pune jasnoće. A onda sam samo osjetila poriv da odem, uz riječi: „Onda ćeš morati pronaći onu koja sebe cijeni dovoljno malo da stoji u kući i rađa ti djecu.“, a to sam i učinila. „Ne, mi nismo ni najmanje kompatibilni i najradije bih ti sada sredila jednosmjernu kartu za Mars, neotesanče stereotipni!“, gunđala sam sebi u bradu dok sam korakom razjarene tinejdžerice hodala do stana.

A što bi ti, S., i svi ostali machosi, radio za to vrijeme dok ja stojim u kući i rađam djecu? Ganjao druge djevojke, one koje još uvijek nemaju celulit jer još nemaju supruga iz doba Kromanjonaca čija je jedina svrha u životu naći ženu koja stoji u kući i rađa djecu?! Možda sjedio u lokalnoj birtiji i pio pivo, dok zajedno s ravnima sebi raspravljaš o tome kako je tvoj sin danas plakao jer nije znao napisati zadaću te da moraš reagirati pod hitno jer će, bude li plakao k’o curica, zasigurno postati gay, a to je u našem društvu nedopustivo?! Možda, nemam pojma, ležao na krevetu dok ja usisavam jer usisavanje je ženski posao?!

A ne, stari moj, usisavanje mrzim baš po muški! Kad bi se mene pitalo, svim bih tim čudovišnim aparatima također sredila jednosmjerne karte za Mars! Sablasni su kao i tvoje mišljenje da je usisavanje ženski posao.

Došavši u stan, kada sam se malo smirila, natočila sam čašu vina i počela se pitati zašto sam uopće bila s tobom?! Kada sam to točno odlutala u srednji vijek?! Pa ja sam karijeristica, samostalna djevojka koja svoj novac zarađuje sama! Prema tome, za to mi ne trebaš. Pa ja živim sama i brinem sama za sebe! Dakle, ne trebaš mi, S., ni za to. Zgodan jesi i mogao bi nositi revije donjeg rublja, pogled ti je jebozovan i ruši sve pred sobom, ali nisi jedini zgodan momak na svijetu. A zgodnog te također ne trebam, pogotovo ako ti rad sivih stanica ometaju konzervativna stajališta koja ne idu u istu rečenicu sa mnom. Naposljetku, zagovornika stereotipa poput tebe, mogu pronaći na svakom uglu. Prema tome, S., stani u kut i evoluiraj. Bilo bi dobro da se usput malo i sramiš.

Ali, S., hvala ti! Naučio si me kako da budem još bolja! Naučio si me da želim više, da želim bolje! Nagnao si me da shvatim da zaslužujem bolje i, najviše od svega, naučio si me da sebe volim više od ikoga! Naučio si me da jasno i glasno kažem što ja to ne želim i što nikako ne odobravam! Naučio si me artikulirati sve što mi je u životu važno! Na taj si način u startu eliminirao sve slične tebi koji bi mi u budućnosti mogli prići. Takvi me se danas boje. S razlogom!

Nives Rog


Nives Rog

N.R. za sebe kaže kako je često sapliću vlastite misli. Još se češće šali kako u njezinoj glavi stanuje mnogo ljudi, mnogo osobnosti. A onda se pita - šali li se doista?! Pisanje je, ipak, unutar raznolikosti njezine duše, nit koja čvrsto povezuje sve vidove njezine osobnosti. A kada ne želi biti smirena, glasna je i nasmijana, u društvu najdražih joj ljudi. Svi su oni dio nje i nepobitno zaslužni za sve što jest i sve što vjeruje da će biti. Zato, zahvaljuje Svemiru na šarenim krpicama od kojih je satkana. Jer, voli sebe baš takvu kakva jest! Lutalicu!

Komentari

Bol, Lisa Gardner,bibliomanija, Ana Čaić Blažević, APortal,majka, dijete