Šibenik, moj grad, grad, povratak

Tebi da se vraćam…

Gledam ga iz daljine. Kako se ponosito uzdiže kroz maglu koja ga poput gustog oblaka drži na bijelom postolju. Kao da je obgrljen staklenom pregradom o koju se odbijaju svi uzdasi svijeta i ostavljaju trag koji se u početku jasno vidi, ali se s vremenom zauvijek topi. Bura se podiže i bijesno udara sjene koje su se nadvile nad svaku ulicu. Tjera ih kao da su duhovi prošlosti koji se ne predaju zaboravu, već se uporno vraćaju na dobro znane adrese. Osjećam sjetu koja me prožima dok ga promatram, kao uspavanog diva koji stotinama godina odolijeva svijetu izvan njega. Toliko ljepote i tuge, spokoja i nemira istovremeno u jednom prizoru. Zar si uistinu moj?

Valovi se sve jače dižu, a vedro nebo pred zalazak trudi se da se svojom bistrinom ogleda na nemirnoj površini mora. Volim to divno ljeskanje nježnog purpura nad ovim plavetnilom kojeg zovem bunarom vječnih emocija, ljepotu sumraka kojeg svemirski glasnici šalju samo kako bi se nebo divilo svom odrazu, grleći se s morem tamo negdje u daljini gdje ih nikakvo kopno više ne razdvaja.

Promatram te šarmantne kamene utvrde. Izvana jedna nalik drugoj, no iznutra raskošne riznice sjećanja, sretnih i tužnih trenutaka, sastanaka i nikad prežaljenih rastanaka. Svaka posebna na svoj način.  Pitam se tko u njima obitava. Grle li se i oni kao ova dva tašta plavetnila? Jesu li strma kopna na njihovom razmeđu još uvijek postojana ili ih je ljubav odavno potopila?

Otkucava stara ura. Njen zvuk odbija se o bezbroj uskih, zakrivljenih uličica, pokušavajući pronaći izlaz iz tog zamršenog labirinta. Svakim njenim otkucajem bura pojačava svoje nalete kako bi svijetu razglasila: ˝Vrijeme vam svima prolazi˝. Odjednom iz daljine dopre škripa starih vrata koja se zatvore uz bjesomučnu buku.

O ne, ni tako mu ne možete umaknuti. Stići će vas i iza zatvorenih vrata.

No pitam se, zar je to uistinu važno, kad smo već tu, gdje se čini kao da je vrijeme odavno stalo? Pitam se dok u prolazu promatram sumorna, namrgođena lica. Kao da ih oduvijek viđam na istim mjestima. Ova pozornica puna oksimorona daje naslutiti da prigušenu ljepotu grada ne mogu narušiti ni obješene vilice ni opušteni obrazi. Kada bismo joj barem omogućili da se pokaže u svom najboljem izdanju…

U glavi mi odzvanja ˝Grad čine ljudi. Ljude čini grad.˝

Bura sve jače nadire. Smjenjuje se straža i noć polagano iznad krovova rastvara svoj tamni plašt, a neobuzdani vjetar podiže svoje nalete kao da se u inat mraku ujedinio s danjim svijetlom koje je sad već sasvim iščeznulo.

Pale se ulične čuvarice noći, vječni svjetionici koji te u ovom moru ništavila i tišine uvijek navode na ispravan put. Koliko su one samo osmijeha osvijetlile? Koliko se tajnovitih scena i zabranjenih susreta odigralo pred njihovim očima? Znaju one koliko su vrijedne. Kada sunčeve zrake počnu prodirati, naglo se ugase i u svoje carstvo tame ponesu sve tajne nad kojima zauvijek ljubomorno bdiju, čuvajući ih samo za sebe. I zato se ne brinite, noćni prijestupnici, uistinu vas nitko nije vidio. Osim njih.

I dalje izdaleka promatram. Zamišljam svaki pokret, svaki korak, svaki pogled koji se unutar tih zidina odigrava.

S gradovima kao i s ljudima. Ili imaju dušu ili im, nažalost, nije podarena.

Ali Ti ne brini. Ona je tu.

U tebi je, Dragi moj, ona jedino što će vremenu uvijek spretno umaknuti.

Ana Skelin


Ana Skelin

Pozdrav dragim čitateljima! Moje ime je Ana, imam 24 godine i dolazim iz Šibenika. Studiram francuski i talijanski jezik i književnost i već nekoliko godina živim na zagrebačkoj adresi. Volim knjige, hranu, sve talijansko, djecu, putovanja, šetnje uz more, jednostavne i nasmijane ljude. Male stvari i trenutke koji me inspiriraju i potiču da kroz pisanje izrazim i upoznam samu sebe. 

Comments

komentari