djed mraz, blagdani, mirnes alispahić, aportal, amazonke, ninđa kornjače

Kako je umro Djed Mraz

Zima. Decembar. Snijeg sipa k’o iz neba i iz zemlje. Hladno do jaja. Malom Mirnesu sedam, možda osam godina. U gradu je ludnica. Predstava za djecu Ninđa kornjače spašavaju Djeda Mraza. „Sekaču, gde je moje teeeelo?“, otegao bi Krang u crtiću, a mi djeca smo ga tih dana imitirali. Svi smo skupljali sličice za album i one posebne srebrene za duplericu.

Ja, kao i obično, kaskam za drugom djecom. Dok svi imaju gotovo izlijepljen album, ja tek počinjem. Isto tako i s predstavom. Nisam otišao na prvu izvedbu zbog čega sam prolio more suza koje ne postoji ni na jednoj karti ovog svijeta, što bi rekao Džej.

U strahu da se ne utopi u mojim dječjim suzama, a bogami pomalo i od toga što joj je bilo žao šamarati me takvog, stara je odlučila da me odvede na drugu izvedbu koja se održala zbog velikog interesovanja dječice. Nije bilo sretnijeg djeteta od mene. Ponio sam svoju masku Mikelanđela (šta da kažem, uvijek sam bio luckasto dijete), full opremu i pošao u spašavanje Djeda Mraza od Sekača i njegove ekipe skupa sa moja četiri omiljena mutirana vodozemca.

Dolazimo mi u Zetru, meni srce tandrće u prsima kao svježe upecana riba u kanti, kad šok i nevjerica. Užas. Ninđa kornjače, Djeda Mraz i Sekač stoje i puše cigare, držeći glave pod pazuhom. Moooolim? Oni puše? Sve je namješteno? Djed Mraz ne postoji? Moje malo srce je u tom trenutku uginulo u toj kanti, prepuklo na dva dijela. Nisu pomogli ni osmijesi na njihovim licima ni mahanje za pozdrav.

Mali Mirnes je u tom trenutku umro razočaran i svijet je prestao da ima boje. Sve ono u šta sam vjerovao do tada je bilo poljuljano i ništa više nije bilo isto. Tako je umro Djed Mraz i nikad više nije došao.

Fast forward nekih deset godina unaprijed. Mali Mirnes više nije tako mali, ako razumijete šta hoću da kažem *mrda obrvama uz pogan osmijeh* Nova godina. Dernek koji će nadmašiti sve derneke. U mom stanu koji je imao nekih 50 kvadrata, 100 ljudi. Od toga znam 20. Imamo rasvjetu, imamo muziku, imamo piće, imamo sve. Nas trojica smo dobili i kondome od prijateljice. Fina djevojka, mislila na naše zdravlje.

Znači, ludilo mozga. Nekih sat vremena do odbrojavanja i ulaska u Novu godinu, djevojka i ja se ispalimo u prazan stan iznad. Ludilo počinje. Dva mlada nevina tijela se hvataju u klinč dok kroz moju glavu prolazi misao: „Nemoj se obrukati. Nemoj se obrukati.“ Šta će drugo nevinom sedamnaestogodišnjaku prolaziti kroz glavu nego da ne opali metak prije vremena? U to vrijeme je bila aktuelna Američka pita i svi znamo kako je to izgledalo. Samo što ja nisam imao web prijenos za cijelu školu. Bili smo samo nas dvoje i rulja u stanu ispod nas.

Skidamo se. Pokušavam se prisjetiti onih edukativnih filmova koje sam gledao s rajom, kad smo ih vadili iz skrivenog šteka VHS kaseta. Kroz slike dlakavih međunožja, miješaju mi se slike Ninđa kornjača i Djeda Mraza. Traume oživljavaju. Ali Djed Mraz ne postoji. Ninđa kornjače ne postoje. Možda ni ovo nije stvarno? Možda ovaj mali anđeo iznad mene ne postoji i samo je plod moje mašte? Pipam je, stvarna je.

Sve je bilo isto, a opet drugačije. Gdje? Šta? Kako? Srećom po mene, uvijek sam pazio na časovima pa sam ponešto zapamtio. Nisam se obrukao. Sve je dobro prošlo. Dernek je skoro i završio dok smo se mi vratili. Stan je bio totalni haos, ali mene je bolio đokica jer sam skinuo mrak s očiju i progledao.

Sjećate se onih sličica i popunjavanja albuma s početka priče? Kako sam uvijek kasnio za drugom djecom? E pa, konačno sam bio prvi u nečemu u raji. Duvajte ga, luzeri. Da smo se barem opkladili kad smo namjeravali, uzeo bih im lovu i počastio se. Ovako sam samo mogao da likujem kao kokuz, ali ništa novo.

I dok sam poslije ležao u krevetu, cereći se kao idiot sljedeću sedmicu, shvatio sam da Djed Mraz ipak postoji. Barem donekle i da život nije tako crn kako mi se učinio desetak godina prije, dok sam stajao kao pokisao pred mojim idolima.

Prošlo je od tada podosta vremena, dijete bi mi sad imalo moje tadašnje godine da je kojim slučajem onaj poklonjeni kondom pukao, a ja se obrukao. Možda Djed Mraz ipak nije mrtav. Možda su ga Ninđa kornjače ipak spasile onu zimsku, snijegom zatrpanu, noć. Možda me i ove godine iznenadi. Vrijeme mu je. Zaboravio me je nešto, a bio sam fin. Majke mi moje. Ne gledam ni edukativne filmove više. A ni manje.

Mirnes Alispahić


Mirnes Alispahić

Mirnes je običan tip koji želi da bude pisac jednog dana kad poraste. U međuvremenu se trudi i vježba, a to možete pročitati na ovom sjajnom  portalu. Napiše ponekad i nešto u svojoj kolumni. Pravi se pametan. I  ima bijelog zeku crvenih očiju. I ovo je napisao u trećem licu. Ko još  piše o sebi u trećem licu? Ne budite stidni i pošaljite mail sa sugestijama, kritikama, prijetnjama. 21. je stoljeće. Gay stop. Nemoralne ponude stop. Hvala na čitanju i do sljedećeg čitanja budite mi pozdravljeni gdje god da ste.

P.S. Jesam li spomenuo da imam uvrnut  smisao za humor?

Comments

komentari