Marija Klasiček: Zar je samo mržnja baština Balkana?

Balkan je podijeljen i ponovno na koljenima. Balkan je prodan, izdan, prožvakan i svakome na meti da bude ismijan i da se od nas svih koji ovdje živimo radi idiote, zadrte bradate kromanjonce koji žive za prolijevanje krvi i tjeranje svoje pravde. Ali ljudi moji, mi smo Balkan i mi smo toliko više od toga!

Nema novina s kojih ne vrišti naslov da je General Slobodan Praljak danas počinio samoubojstvo, ispijanjem otrova u sudnici Haškog tribunala, gdje je proglašen ratnim zločincem. Postavlja li itko pitanje kako je taj otrov unesen u sudnicu? Dok je današnja presuda i tragična smrt čovjeka podijelila narode između kojih vlada vječna zavada, ja ću vam reći da su među mojim najbliskijim prijateljima i Bošnjaci i Srbi i Hrvati podjednako. Oni su ljudi. Mi smo ljudi. Dosta je življenja u 90-im godinama prošlog stoljeća.

Zbog toga vam kažem i iza toga stojim, u nadi da će ove riječi doprijeti do svih onih koji isto misle i da će se širiti, jer mržnja se širi predugo i prelako!

Vjerujem u pravdu koja nije ljudska već božanska, vjerujem da je čovjek ispred mržnje i nacionalnosti.
Vjerujem u snagu razuma iznad bijesnih emocija izazvanih zbog nemoći da se ostvari ono što pojedinac smatra pravdom.

Vjerujem u nevinost djece i budućnost novih generacija koje nemaju veze s prošlosti i mržnjom naših otaca.
Vjerujem u složan Balkan i bolji svijet.
Vjerujem, jer što osim vjere i nade ima čovjek?

Znam da ovo neće biti podijeljeno tisuće puta, kao mnogi govori mržnje koji se šire internetom. Znam da ovo neće skupiti tisuće komentara, znam da će mnogi reći da sam naivna luda.
Ali da, ja vjerujem u bolji svijet.
Vjerujem da naša baština nije samo krv, nasilje i porušeni domovi.
Vjerujem da Balkan ima mnogo više za dati od mračne prošlosti 90-ih.
Vjerujem da su naši jezici iako različiti u nijansama, isti u želji da gradimo bolje sutra i da nam ono jučer bude pouka a ne izgovor za nasilje i mržnju.

Vjerujem u ljudskost. U čovjeka. U dobrotu koja postoji i koja mora prevladati.
Vjerujem da je bilo previše iskopanih grobova i previše kostiju nevinih.
Vjerujem da je bilo previše uplakanih majki bez sinova i previše djece bez očeva.
Vjerujem da je dosta.

Ne samo meni, već i vama.

Ne dajte da nas interesi manjine koja je samo profitirala na našoj žrtvi i krvi, ponovno zavadi. Da ponovno dođe do nasilja i ratnog profiterstva.

Ne dajte im da za nas govore da smo narodi koji umiju samo ratovati, a ne graditi.

Vjerujem da je većina nas iznad toga i da će većina ovaj put pobijediti!

Što će promijeniti činjenica da je netko osuđen ili nije? Hoće li vam to sutra donijeti kruh i mlijeko, platiti račune, školovati vašu djecu i napuniti rezervoar vašeg auta da dođete na posao? Hoće li vas to grijati sad kad je stigla zima? Hoće li vas to liječiti kad se prehladite ili pokupite sezonsku gripu? Hoće li vam to na ikoji način poboljšati život ili će nekima donijeti neku, nazovimo je moralnu zadovoljštinu a drugima žuč?

Žrtve su neosporne. Rat je neosporan. Nasilje je neosporno. Ali danas je 29.11.2017. godine, kišna je srijeda, a ja sam netko tko je preživio rat i živim u danas.

Dosta je življenja pod kapom 90-ih! Mladi ljudi s Balkana odlaze! Podjednako iz Hrvatske, Srbije i BiH! Podjednako! Ako ovako nastavimo, dragi moji Balkanci, ovdje neće ostati nitko! To je ono što nas treba brinuti, a ne pitanje, “đe si bio 91-e”?

U podrumu. Uplakana i prestrašena. Ali neću dozvoliti da moje dijete živi s mržnjom zbog rata koji se davno prije njega dogodio. Neću!

Neću svoje dijete odgajati da mrzi. Neću ga učiti da gleda nacionalnost. Neću mu dozvoliti da mu mržnja o kojoj ništa ne zna truje um i srce. Učit ću ga da bude građanin svijeta, boljeg svijeta od ovog u kojemu sada živimo mi. I nadam se da će baština njegovog svijeta biti – MIR.

Marija Klasiček

Komentari

Marija Klasiček

Autorica, kolumnistica i nagrađivana umjetnica, Marija je vlasnica APortala, recenzentica i novinarka na Index.hr i kolumnistica na Živim.hr te Ambasadorica izdavačke kuće Stilus knjiga. Svoju ljubav prema umjetnosti, spojila je kroz pisanu riječ i note. Uz to što potpisuje sva svoja glazbena djela, aktivno sklada i za mnogobrojne estradne umjetnike. Za sve što napiše kaže: “To je napisao život… nisam ja.” 

You May Also Like

Bol, Lisa Gardner,bibliomanija, Ana Čaić Blažević, APortal,majka, dijete