odlasci, ljubav, bivši, prijatelji, ljubavnici, ljubavi

Nela Baričević: Kad oni koji odlaze, odlaze bez pozdrava…

Ne pišem ovo njemu jednome. Nije bio jedan i nikada se o jednome nije niti radilo. Ne tiče se to isključivo ljubavnih veza. Ljudi odlaze. Bez pozdrava. Bez tapšanja po ramenu. Bez čvrstog zagrljaja i čine to prokleto prečesto. Bole te i čini se da nikada nećeš ozdraviti.

Probudimo se. Ništa filmskog u odlascima nema. Ništa, osim onog tupog osjećaja nakon kada se sve što je bilo čini kao snimljeno na kakvoj tisuću puta pregledanoj traci pa izgubljeno. Kako se jedna takva vrijedna traka izgubi? Iskreno rečeno – pojma nemam.

Ljudi te ošamare svojom nesmotrenošću. Ostave ti otiske svojih prstiju na srcu, a potom se okrenu tebi leđima. Ne teatralno. Ne na peti. Već onako obično, šlampavo ljudski – i odu. Jer su se i okrenuli da odu i da se ne vrate. Jer su ljudi i imaju svoje razloge. A na tebi u datom momentu nije da pitaš, već da šutiš tu čežnju, da se pokrpaš i nastaviš.

Natukla sam godina. Blizu tridesete. A još mi se obraćaju djetinjom blagošću i pojma nemaju di da gaze da me ne piknu gdje boli. Jer svugdje me boli. Jer sve osjećam. Sve primam. I nekada je to tako prokleto naporno, a opet nikada se više ne osjećam nego kada posegnem duboko u sebe. Kada posegnem za tim koncima nedostajanja koji kao zapetljani čvorovi stoje neuredno raspoređeni na površini moga srca. Pa ih s te srčane površine vučem na površinu kože. Do one posljednje barijere od svijeta. Pa ih s vremena na vrijeme podijelim s vama. Jednih se dana to čini lakše. Drugih se pak dana zakopavanje svojih unutarnjih dvojbi čini posve prirodnim. Dapače, nužnim…

I sve je to u redu. I izlijevanje iz kalupa. I zatvaranje u zidove.

Odlaze svi. Uključujući i tebe koji ovo čitaš. Uključujući mene koja pišem onima koji odlaze, a odlaze bez pozdrava. Dogodi se da smo i sami odlazak u odsutnosti pozdrava. Dogodi se da smo nekome smeće, da bi drugome postali cvijeće. Da smo nekome beton o kojega tresne i više se nikada posve ne oporavi, a nekome smo drugome samo čas nakon najmekši pamuk na koji je ikada spustio svoju glavu i usnuo.

Dogodi se da smo se umorili od neartikuliranja zamjerki, od planine pod tepihom koju smo se redovito trudili sravnati tako da tepih lijepo na nju legne. Dovoljan je momenat. Riječ previše. Naizgled sitnica koja više ne stane pod tepih pa kreće razlijevanje na sve strane. Na svim frontama. Prosipanje marljivo sakupljane truleži. Fingirana konstrukcija propada. Dom bez nosivih zidova biva domom do prvog jačeg hujanja vjetra.

Zato i boli. Zato što odlazak nije sinonim za ne volim te više. Odlazak je mnogo, mnogo učestalije sinonim za cijelu lepezu stanja pojedinca koja se rasteže tamo od više ne znam kako ne sumnjati, preko više ti ne znam ne zamjerati, pa sve do više ti ne znam oprostiti.

Dopustit ćete da se netko umori prije. I da to čak i ne znači da je volio ili voli manje. Nestabilnije. Neodlučnije. Dopustit ćete da netko točno zna momenat u kojemu je dosta. Njemu. Njoj. Bivšem. Bivšoj. Ljubavi. Prijatelju. Članu obitelji. Koju god da je titulu na kakvom popisu, tobože vaših osoba, nosio prije, odbacio ju je smjelo. I jedino je bitno da pregrizete taj odlazak, ali mu ostavite odškrinuta vrata za jedno buduće pružanje ruke.

Jer da. Odlazak nije sinonim za ne volim te. Odlazak je puno češće bacanje špila iz ruke na stol uz: „Ne mogu više!“ Ne mogu više je pak svojevrstan time-out.

Istina je. Nakon što zaliječite rane pa dopustite zrakama svjetlosti da prođu kroz odnos koji bijaše pa dopru do vas kroz minimalno odškrinuta vrata, slijedi možebitan restart odnosa. Ne tražite ga. I ne nadajte se da će biti kao prije, jer neće. Jer uzalud ispisujete note pjesme koja nikada neće biti odsvirana. Ako i slijedi povratak, osoba koja proviruje kroz odškrinuta vrata nije ona ista osoba koja vam je okrenula leđa. Ni vi koji ostajete niste isti kao onda.

Uslijedila su iskustva; lekcije; život. Uslijedio je drugačiji čovjek od onoga koji vas je povrijedio i ostavio. Drugačiji vi ste uslijedili od onih koji ste bili kada ste bili ostavljeni. Možda spremniji za kakav novi vid ljubavi, a možda tek za usputno poznanstvo. Možda. A možda ni za to. Možda sada slijedi vaš odlazak. Ne jer ne volite. Nego jer niste ozdravili. Jer ste povrijeđeni. Jer ne vjerujete. Jer ste naprosto čovjek. I jer je takvo odlaženje, radi pronalaženja nekog novog sebe – svojstveno čovjeku. Nedostatak iznošenja vlastitih boli i povrijeđenosti rezultat je pokapanja mnogih odnosa, no istovremeno lekcije izvučene iz takvih padova rezultat su trajanja i prepoznavanja vrijednosti odnosa koji dolaze nakon.

Neki su nam tek ukratko ispisane lekcije, da bi nam neki drugi postali knjiga života. Tome je tako i s time se naprosto valja pomiriti. Nitko nije rođen s instaliranim driverima za međuljudske odnose. Svi najprije moramo naučiti. Jedni na drugima. Jer ako ne, na kome drugome?

I nije uopće upitno hoćeš li nekoga na svome putu povrijediti, jer hoćeš. Jer to naprosto ne možeš izbjeći. Nakon što svladaš jedne, stižu nove lekcije. Opet ćeš povrijediti i opet ćeš biti povrijeđen. Bitno je usprkos povremenim padanjima, naučiti ustati kao veći čovjek od onoga koji si bio u trenutku pada. U tome i jest smisao. A puno, puno bi ljudi radije ostalo svrstano pod male u poljima u kojima je nužno rasti, no ostalo zarobljeno u raljama empatije i ne cijepljeno od ikakve mogućnosti za emotivno slamanje, da ne kažem puštanje suze, pred drugim ljudskim bićem. A čime se, recite mi, oprost piše ako ne suzom?

Nela Baričević


Nela Baričević

Vjerujem da ste to već masu puta čuli, no ja Nela, uglavnom udobno skrivena iza svojih inicijala, zbilja pišem od kada znam za olovku u svojoj ruci. Uostalom, zbog ljubavi spram pisane riječi diplomirah novinarstvo. Paralelno pisanju dužih djela, uživam pišući kraće priče kako za kolumnu koju upravo čitate, tako i za različite natječaje. Jedan me od njih odvodi u Otzenhausen gdje širim svoj krug zaljubljenika u književnost. U stvaranju su mi, osim olovke, temeljno oruđe osjećaji i sjećanja. Kažete od njih se ne živi? Slažem se. Ne živi se od njih, već zbog njih... Ne vjerujete li, zavirite u moja ispisana lutanja na FB stranici koju vodim, a naći ćete ju upišete li: "potpisuje N.B."

Komentari

Bol, Lisa Gardner,bibliomanija, Ana Čaić Blažević, APortal,majka, dijete