„Vidjela sam ljude. Svjesna i razumna bića. Vidjela sam da mogu i znaju opstati. I bila je to pljuska onima koji su sumnjali, kojima su ljudi bili tek pokusni kunići…Ujedinili su se i započeli svoju bitku.“

Nakon testiranja kodnog imena „Opstanak“ koja su provedena nad ljudima, nakon svih laži, na koncu i zločina, ljudi su se ujedinili. Rekli su glasno „Ne!“. Rekli su dosta i okrenuli se jedni drugima.

Trebalo mi je vrijeme da povjerujem da se sve uistinu dogodilo, da sam se na jedan način posvađala s roditeljima i pridružila se istomišljenicima. Od onog dana kada sam rekla sve što znam o testiranju i da je priča o kometu posve izmišljena, postala sam neka vrsta junaka, vođe, kako god, i osjetila sam da me ljudi slušaju i slijede. Nisam to željela. Bila je to prevelika odgovornost, a osim toga, ništa im nisam mogla ponuditi, samo sam otkrila ono što bi ionako jednoga dana bilo otkriveno. Međutim, njima je to bilo dovoljno, pa i Ervinu. Počeli smo se intenzivno družiti, ispočetka zbog svega što smo skupa proživjeli, a onda i zbog svega što je stajalo pred nama. Uslijedio je ustanak u pravom smislu te riječi…

Svi zakoni pali su u vodu i cilj je bio rušenje vlade. Organizirali smo prosvjede, okupljali se pred vladinom zgradom s transparentima u rukama, gorčinom u grlu i odlučnošću. Ali… nakon nekog vremena izgubila se kontrola. Unatoč prvotnom ujedinjenu i zajedničkom cilju, pojedinci su se otrgnuli kontroli. Ubrzo je zavladalo bezakonje. Ljudi su u nekom trenutku zaboravili što ih je snašlo i prepustili se zlu. Dizali su ruke jedni na druge čak i onda kada smo saznali da će vojska „izgladiti“ stvar. Stoga sam morala prihvatiti svoju novu ulogu i nešto poduzeti. Ervin mi je predložio sastanak s vođama gradskih kvartova.

Sastali smo se u nekadašnjoj sportskoj dvorani koja je sada bila skrovište beskućnicima. Oklijevala sam, ali i znala da ću jednom morati istupiti i reći što je na stvari.
– Nakon svega što smo preživjeli, nakon što smo se ujedinili i odlučili stati na kraj drznicima koji su nas tretirali kao pokusne kuniće, opet postajemo ti isti pokusni kunići. Opet smo se razjedinili i što je najgore, prepustili bezakonju.

Ulice su preuzele bande. Svatko igra svoju igru i gleda samo na sebe, na svoj boljitak. Mislite li da će biti bolje? Ne. Sprema se nešto veliko, čak gore od bezočne laži o kometu, a ponašamo se krajnje neodgovorno. Kada dođe do vojnog udara sve ovo će nam se obiti o glavu – rekla sam i pošutjela očekujući da bilo tko bilo što kaže, ali svi su šutjeli, možda probavljajući moje riječi, no svejedno je izgledalo kao da ih se doslovno ne tiče.

Nastavila sam uvidjevši da vjerojatno nisam dovoljno rekla: – Znam tko sam… Tek jedna obična djevojka koja priznaje da je zatečena i nema dovoljno ni iskustva ni mudrosti da bi mogla pomisliti da će je slušati. Međutim, u ovom trenutku dajem si za pravo reći što vas ide i postaviti se „iznad“ vas, jer netko mora preuzeti teret vodstva i zaustaviti nepromišljenost.

Zaredali su se pogledi čuđenja. Osjećala sam se ranjivo i iščekivala trenutak bune, a onda je Ervin istupio.
– Sve što je rekla, podržavam. Sve je istina i ne mogu se oteti dojmu da ste je svjesni, a svejedno tu istinu gurate pod tepih i sudbinu prepuštate onima koji su je već jednom preusmjerili.
– Istina. Ali što nam je činiti? – netko je napokon progovorio.
– Ono što je Anabel sve vrijeme i govorila: trebamo ostati čvrsti, ujedinjeni i pametni. Trebamo uključiti pamet. Svi ste vi predstavnici svojih kvartova i svjesni ste da su se oteli kontroli. Pa sada je vrijeme da je vratite. Budite ono što ste: vođe, a ne kukavice. Istupite pred masu i baš kao Anabel recite što je potrebno reći. Inače, više nećemo pričati o opstanku, a ni o ustanku, pričat ćemo o propasti.

Svi su se složili i sastanak je završio u mirnom tonu i s jasnim ciljem – ujedinjenje. I ujedinili smo se. Izgledalo je tako. Ponovno je nastupilo vrijeme sloge, zajedništva i posluha. Pomislila sam da je ustanak na koncu donio dobro i da će tako ostati, ali nakon tek mjesec dana opet se sve vratilo na staro. Opet se proširio razdor.

I više nisam pomišljala da postoji nada. Što god čovjek učinio i mislio na kraju istina ispliva na površinu. Ne da nismo znali opstati, itekako jesmo. Ne da se nismo znali oduprijeti. Ne da nismo znali da se moramo držati zajedno ako mislimo na bolje sutra. Ne… Sve smo to znali, ali i postali svjesni da ipak ne možemo sami.

Žalosno, ali trebala nam je čvrsta ruka, oni koji drže palicu u rukama i imaju vojsku iza sebe.

Čovjek je krhko biće podsvjesno sklono vjerovanju da treba biti pod kontrolom.

Na što bi zemlja ličila kada bi svatko radio što želi i kada želi? Ne bismo li se na koncu vratili u „pećine“, stvorili klanove i postali žrtve vlastitih taština?

Čovjeku su potrebni zakoni i jasna „pravila“ života.

Nakon svega niti jedan vođa nije mogao zadržati pod nadzorom svoj kvart, ja nisam mogla doprijeti do ljudi… U svojim smo „pećinama“ kudili vladu, mrzili je i govorili o rušenju, a vani… šutjeli smo i pognutih glava slušali. Bojali smo se vojske, to je istina, ali, više od svega bojali smo se samih sebe.

Na kraju su pobijedili oni zbog kojih je „rat“ i započeo. I sada kada sve sagledam iz pravog kuta pitam se jesmo li zaslužili biti išta drugo osim pokusnih kunića. Nismo. Dok god budemo zarobljenici samih sebe, svojih taština i ponašali se nepromišljeno, bit ćemo i pokusni kunići.

Božana Ćosić

Mi smo redakcija APortala a vi čitate članak s našom preporukom 🙂

Komentari