Tko sam ja?…

Dosta puta su mi u raspravama ili činjeničnim dokazivanjima postavljali pitanje o tome da se izjasnim tko sam.  Dosta puta sam čula da je isto pitanje postavljeno ljudima oko mene, da se postavlja i onda kad tražiš svoja prava, i onda kad ti ta ista prava uskraćuju. Uvijek te pitaju,a  tko si ti ?

Za one koji me ne poznaju, evo, da se predstavim. Moje ime je Emotivna budala.

Zrela sam žena, koja svakim danom nastoji živjeti.  Osmijehom okrenuti frekvencije misli koje uz ovakav brzi život nose i dosta negativnosti. Nosim neisplakanu bol vječnog djeteta. Djeteta koje se sklupča u kut, daleko od svih kad je povrijeđeno, mada nikom to ne želi priznati. Divlja u srcu, dišem neukrotivim zovom slobode. I upravo ta divljina je moj pokretač. Moj najveći prijatelj. I razlog mojih poraza.

Vječito dijete koje bi još uvijek da pleše po kiši, da plješće ručicama kad osjeti radost.

Da se zalijećem na vjetrenjače, da bosa pretrčim livade pune cvijeća, u rano proljeće. Da mirišem travu poslije kiše, kad slutim Sunce.

Izbjeglica sam iz besmisla. Sama i svoja.

Izluđuju me navike, pravila, lažni kompromisi. Izluđuju me tuđi, nametnuti stavovi koji moraju biti poštivani. Jesmo li, pitam se, u sasvim novoj dimenziji, postigli nemoguće i pretvorili ga u solidarnu mogućnost? Ne žudeći, ne razmišljajući.

Viđeno je sve što smo bili, što jesmo i što bi mogli biti, kad bi htjeli.

Ova ja, kakva sam postala, odraz je svih uspomena koje su krasile dosadašnje godine. Skup svih ožiljaka, izdaja, ali i ljepote života koja me i danas podsjeća da je trebam voljeti. Ljubiti. Grliti objema rukama.

Sad znam kojim sam putem krenula, znam svako pogrešno skretanje koje me odvelo upravo do spoznaje da je nakon nekog vremena bilo pogrešno.

Smijehom strah pokrijem uvijek, kao Dino. Ja sam uplašeno dijete koje bi se ponekad rado sakrilo u mišju rupu, dok oluje ne prođu. Ili bar dok mačke ne napuste teritorij.  Ja sam sama svoja kontradikcija, sama svoja enigma. Ja sam borac koji se ne predaje, ma koliko umorno moje noge gazile prema naprijed.

Ja ne odustajem, iako mi dođe da baš to uradim. Pet šest puta dnevno. Nekad i više. Nekad i ne pomišljam. Ali nikad ne odustajem.

Ja sam razum. Brinem se o svima koje volim.  Štitim ih, jer sam jaka i odrasla.  U trenutku želim ponijeti sav teret s njihovih leđa, jer sam sigurna samo u svoja. Znam da mogu.

Uzmem njihov strah i učinim da nestane.
Dam im nadu i osmijeh.

Ja sam snaga. Pokretačka sila.  Nekada se  sklupčam na podu kupatila, kad me nitko ne vidi, i dugo plačem. Znam svaku šaru na tim pločicama, svaku pogrešnu fugu koja je deblja od predviđene.

Ja sam vještica koju treba kamenovati, samo nema bezgrešnih koji bi se usudili da bace kamen prvi. Ja sam ledena kraljica, jer kažem što mislim, i volim svoje biće u potpunosti.

Imam svoju bodlju, da me brani od svijeta. Zato sam otresita, drska i nepoželjna. Čak nemam vagon prijatelja, i pratitelja kako bih zadovoljila nečije kriterije.

Pravim greške u životu, jer sam živa. Ne kajem se, jer nemam vremena za kajanje. Za prošla vremena, bivše ljubavi, lažne prijatelje, i one koje ste čitali kao otvorenu knjigu kad su mislili da Vam masno zatvaraju oči.  Kad padnem, i podignem se. Čeznem, tragam i idem dalje. Najviše me raznježi ljudska dobrota i spremnost na pomoć. Zato vjerujem da će ljubav ipak spasiti svijet, mada se napunio svim, a najmanje ljubavlju.

Poznajem najružnije lice čovjeka. Osjetila sam ga i doživjela ga na vlastitoj koži. Pa ipak, još vjerujem u bajke. Usprkos svemu.

U inat.

Ja sam mimo svijeta. Mimo naroda. I neka sam. Netko i to mora biti.

Monika Pavlović


Monika Pavlović

Ja sam Monika.
Jednostavnost života ukrašavam šarenilom kojim je obojan.
Kao prava Vaga, uživam u pravednosti i borim se za nju, kad god je prepoznam. Volim suncokrete, boje i ljude koji čvrsto vjeruju u svoje snove
Izluđuje me vlastita konfuzija, nametnuti stavovi i ljudski kukavičluk.
Nadam se da ćete uživati u tekstovima koje pišem, kojima predstavljam vlastita razmišljanja i vodim svoju borbu s vjetrenjačama života.

Comments

komentari