Iva Matijaško Degač: Siromašni duhom, dok vrijeme života curi poput pijeska niz ruke…

Dok živimo, ne vidimo, a slijepi nismo. Dok jurimo, ne čujemo, a zdrava uha imamo. Invalidi bez invaliditeta i to osjetom, okusom i opipom življenja.

U svoje trideset i tri godine života napravila sam milje i milje koraka. Pokušala sam čak i preskočiti pokoju stepenicu, ali uvijek bih pala pravo na nos. I nisam jedina, znam. Nisam niti posebna, ali moj put je uvijek bio sve samo ne uobičajen. Danas se trudim koračati bez trka kroz dan, tjedan, godinu. Ne uspijeva mi baš naročito, ali se trudim. Povlačim ručnu svako malo, jer vrijeme koje je sada je jedino vrijeme za koje smo sigurni da smo živi i da živimo. Prošlost i tako čine samo sjećanja, dok budućnost može prestati ove sekunde.

Ništa osim sada i ovoga trenutka nije apsolutno, već relativno i to dobro upamtite.

Živite sad!

Od malih nogu sam sanjala u boji i to snove koji su mnogima nepojmljivi. Snove prekrivene javom, ali u totalno drugoj dimenziji. U dimenziji gdje sam ja ja, a opet nisam nitko koga poznajem ili sam poznavala. Čudno, znam, ali ja kao takva za drugačije ne znam. I to je ono što mi danas, najiskrenije nedostaje. Snovi u boji. Od jurnjave ih kroz dan, nažalost, zaboravim. Od jurnjave ni ne primjećujem da sam nešto sanjala. A, snovi su glavni pokretači mojih ideja življenja. Bez obzira na sva moja htijenja za ručnom i laganim smirajem dana, jurim i dalje.

Jurnjava za svakodnevnim obavezama odmakla me daleko od onoga što želim sebi i onima koje volim. Od onoga što želim biti – slobodna mislima, umom i djelima.

Ulazimo u vrijeme predblagdanskog duha, u vrijeme još veće jurnjave sakrivene ispod silnih opravdanja „to je tako, tako se mora, tako je ispravno“. Televiziju, radio valove, društvene mreže i svaki drugi medijski kutak svijeta već je debelo ukoračio u to (po meni) vrijeme lažnih blještavila i podvala s primislima u bolje sutra sebi i drugima. Spamaju nas reklamama s božićnim pjesmama u pozadini, pozivima na darivanje potrebitima, pozivaju nas na konzumerizam, potrošnju love koje ni nemamo, a sve u svrhu i ime blagdanskog duha.

Dolazi vrijeme kada jedni druge uvjeravamo u svoju dobrotu, darežljivost, empatiju. No, ono što se ja pitam je – a, ostatak godine? Tada se to ne računa?

Koliko ja znam godina ima dvanaest mjeseci i niti jedan dan nije kasan za donošenje ispravnih odluka, pomaganje drugima, empatiju i konzumerizam s parama koje ponavljam i tako nemamo. Sve se to može učiniti i svaki dan od 365 dana u godini, onako za sebe. Bez puno pompe i izgovora „to se sada tako radi, jer je vrijeme darivanja“. Darujte svakodnevno, onako za sebe, a ne zato što se to od vas očekuje.

Oduvijek sam slaba na nemoćne, slabije i one koji žive na marginama realnosti. Oduvijek sam slaba na slabe, jer sam slaba i sama, ma koliko god se trudila biti suprotna od toga. Jedan (po meni najvrsniji) psiholog je rekao da tu crtu osobnosti, tu svoju empatiju i borbenost neću nikada izgubiti, ali da ću zbog grube vanjštine (i jezičine) najčešće biti krivo protumačena. Opisao me karikirano poput bezglavog Robin Hood-a koji stalno diže revolucije, dok rukama želi pomaknuti planine i pri tom gola do pasa urla „Ovo je Sparta“. Smiješno, ali realno i iskreno. Takva sam i dan danas, nažalost mnogih, na sreću nas nekolicine i onih zbog kojih moja borba ima smisao. Barem ja vidim smislenu cjelinu u košmaru kojime sam okružena i s kojim živim čitav život.

Trebamo biti čovjek dostojan svojih korijena i ljudskosti. Trebamo probuditi uspavane snove u sebi. Trebamo vidjeti najbolje od sebe u drugima. I to ne samo u vrijeme darivanja, blagdana, u vrijeme koje nam je nametnuto. Trebamo tako bivati svaki dan.

Da dvanaesti je mjesec, koji bez obzira na mjesto, običaje, religiju i sve druge karakteristike/opise/pripadnosti  kojima pripadamo obilježava kraj godine. Vrijeme kada se jedan krug zatvara i daje se mogućnost ispravaka i poboljšanja življenja u novome krugu koji slijedi. Sve loše nestaje, nada daje priliku, javlja se vjera u bolje sutra. Ne dozvolite da taj sutra dođe i potvrdi već dobro naučeno – sve su to bila prazna obećanja i fasade, zato nadajte se tokom cijele godine. Vjerujte u sebe svaki dan (čak i u one dane kada baš i ne volite sami sebe). Živite puni krug kao čovjek, bez parola „samo da ne bude gore“, jer vjerujte mi, uvijek može biti gore, ja to jako dobro znam. I budite ljudi.

Darujte sebe drugima, pogotovo onima koji to ne mogu sami. Pomognite i kada ste sami u svojoj boli, ne trujte se poput mene mislima da ni vama nitko nije pomogao kada vam je bilo teško. Vjerujte mi, pomoglo vam je puno više ljudi no što ste toga svjesni. Meni jesu i na tome im hvala.

Poštujte različitosti, jer to je ono što nas čini posebnom vrstom. Svi smo isti, a opet isti nismo. I nemojte da vas ljute postupci svijeta, da vas posvađaju sa susjedom, da vam zagorčuju i osiromašuju duh. Nitko nije rođen da bi bio sam, a najčešće ruku spasa nam pruži netko tko “nije jedan od nas”.

Ne dozvolite da vam jurnjava, hladnoća vremena, 21.st i sva pomanjkanja humanosti osiromaše duh, jer vrijeme curi niz ruke poput pijeska. Za nas kada dođe kraj je kasno, ali ne ostavljajmo siromaštvo i hladnoću duha onima koji ostaju iza nas. Ostavimo najbolje od sebe kao nasljeđe i kao kamen temeljac za novo i bolje danas. Za ljepše sutra.

Iva Matijaško Degač


Iva Matijaško Degač

Rođena u gradu na četiri rijeke u kojemu živi i biva do dana današnjeg. Vječni anarhista, reformista, buntovnik – i to sve u ženskom rodu. Mačkarica i veliki prijatelj životinja, te pokojeg čovjeka. Voli prirodu, cvijeće i dobar stari r’n’r. Pisanjem se bavi od rane dobi, ali vrlo brzo lijepo izražavanje mijenja uličnim govorom,  jer po njoj “lijepe riječi su za djevice i malu djecu, a ja nisam niti jedno od toga dvoje odavna” – koliko ima istine u tome prepušta vama, jer malo tko uistinu ima pristupa njezinom biću, duši i pojavi. Škorpion po horoskopu koji dugo pamti, brzopotezna na jeziku i veliki ljubitelj ironije. Ona je Iva i ona je naša La Femme.

Comments

komentari