O posesivnosti i ostalim nepogodama…

Jednom sam, ima tome već mnogo godina, pročitala negdje da se sa svojim djetetom moramo polako rastajati otkad se s njime prvi put sastanemo. Moram priznati da mi to tada baš nije bilo najjasnije. No, što sam dublje kročila u život i intenzivnije ulazila u odnose ili promatrala odnose oko sebe, spomenuta mi je misao postajala sve jasnija.

Ne znam ima li s time veze moj oduvijek poprilično nesputani duh, jedna poveća, rekla bih urođena doza neukrotljivosti i tvrdoglavosti kad je u pitanju biranje životnih puteva, donošenje odluka koje se tiču mene i mojih odabira te općenito veliko aplaudiranje slobodi svih vrsta i oblika, no posesivnost u bilo kojoj formi nešto je od čega mi se stisne svaka stanica u tijelu i poželi pobjeći što je dalje moguće.

Vjerojatno je većina nas barem jednom u životu imala bliži doticaj s nekime tko na nama ispoljava ili pokušava ispoljiti posesivnost. Ako se radi o posesivnom partneru ili partnerici, vrlo će nam vjerojatno posesivnost zapakirati u celofan ljubavi, a nerijetko nas, najčešće u početnim fazama veze, i uvjeriti kako je upravo ona dokaz prave ljubavi. Jer, tko je još vidio istinski voljeti, a ne željeti do kraja i na sve moguće načine objekt ljubavi posjedovati i cijelom svijetu dati do znanja kome taj objekt pripada.

Osim posesivnih partnera, nerijetko se susrećemo i s posesivnim prijateljima. To su oni ljudi koji vjeruju kako posjeduju neku vrst ekskluzivnog prava na nas, naše slobodno vrijeme, odabire, želje, pa i sam život, te od nas traže neprestanu upućenost u svaku poru našeg postojanja, daju si za pravo govoriti nam koga bismo i kada trebali viđati, naljute se ako svoje vrijeme posvetimo drugim ljudima bez da smo od njih prije toga zatražili odobrenje i skloni su dramatiziranju i izazivanju scena svaki put kad osjete da im izmičemo iz polja u koje su nas smjestili i unutar kojeg nas promatraju i svojataju.

Iako su me svi oblici posesivnosti prije ili kasnije dotakli u životu te sam ih se, uz manje ili više napora, uspjela osloboditi, što je pak najčešće rezultiralo prekidom odnosa jer drugačije nije išlo, moram priznati da me nijedan od njih nije toliko naveo na razmišljanje i toliko mi uzburkao biće, pa i upleo u razne rasprave, koliko posesivnost roditelja spram djeteta. Posebice, žao mi je što to moram reći, prvo – zato što izaziva brojne polemike i često navodi na rasprave s neugodnim predznakom, drugo – zato što sam i sama mama trojice dječaka: posesivnost majki spram sinova.

Naravno da nisu svi roditelji posesivni, zapravo, mnogi to nisu. I naravno da nisu sve majke onako čudno i posesivno zaljubljene u svoje sinove i ne bih nipošto htjela generalizirati. No, ipak, i ponovno nažalost, ima puno onih roditelja koji su potpuno neosviješteni po ovom pitanju i koji dijete smatraju ni manje ni više nego svojim vlasništvom. I to ne samo dok je malo, već i cijelog života. Oduvijek sam u sebi snažno osjećala stihove pjesnika, filozofa i mistika Khalila Gibrala koji u svojoj poznatoj misli o roditeljstvu piše:

„Vaša djeca nisu vaša djeca.
Ona su sinovi i kćeri čežnje života za samim sobom.
Ona dolaze kroz vas, ali ne od vas,
I premda su s vama, ne pripadaju vama.
Možete im dati svoju ljubav, ali ne i svoje misli.
Jer, ona imaju vlastite misli.
Možete okućiti njihova tijela, ali ne njihove duše.
Jer, njihove duše borave u kući od sutra, koju vi ne možete posjetiti, čak ni u svojim snima.
Možete se upinjati da budete kao oni, ali ne tražite od njih da budu poput vas.
Jer, život ne ide unatrag niti ostaje na prekjučer.
Vi ste lukovi s kojih su vaša djeca odapeta kao žive strijele.“

I oduvijek sam na neki način znala da je Khalil u pravu i da istinska, bezuvjetna ljubav ne poznaje posesivnost. Posesivnost koja dolazi od strane roditelja i usmjerena je na djecu, nevjerojatno je snažna i razorna pojava koja je u stanju načiniti mnogo štete u svim fazama djetetovog života, posebice kad odraste, otežati mu i zagorčati život te razoriti odnose koje je stvorilo. Zbog nje se raspao i raspada nemali broj veza i brakova, a imam osjećaj da se po tom pitanju na našim prostorima i dalje vrti u krug oko nekih teorija i smatra se normalnim, ako ne i poželjnim da je odrasli čovjek podložan roditeljima i polaže im račune, čak i onda kad ima vlastitu obitelj i vlastitu djecu. Nebrojeno sam puta svjedočila problemima koji se pojavljuju u životima pojedinaca zbog utjecaja posesivnog roditelja. I ne kažem da je to pravilo, ali u slučajevima koji su meni poznati, češće se radilo o posesivnim majkama, nego o posesivnim očevima.

Možda je to povezano i s time što su mnoge od tih majki provodile više vremena s djecom nego očevi i duboko se identificirale s ulogom majke. Neke su i domaćice pa im je to bila i ostala dominantna uloga koja je s vremenom prerasla u gotovo jedinu ulogu. Kako god, uloga posesivne majke je sveprisutna pojava koja se često ne doživljava niti ozbiljnom niti stvarnom, već se, kao i kod nekih drugih oblika posesivnosti, stavlja u isti koš s ljubavlju i time drugu stranu ili druge strane, ukoliko njeno, uglavnom sad već odraslo dijete ima partnera ili vlastitu obitelj, dovodi u nezavidni položaj te stvara brojne i složene probleme. Posesivnost je dakako često nesvjesna i ona strana koja ju ispoljava obično ne vidi u čemu je problem. No, problem je najčešće duboke prirode i seže negdje daleko u prošlost. Posesivni roditelj svojatanjem djeteta nastoji popuniti neke svoje emocionalne praznine i osigurati si ulogu s kojom se identificirao, ne mogavši shvatiti da nitko nije i ne može biti naše vlasništvo, pa ni vlastito dijete. Zbog toga često nastaje sasvim nepotrebno rivalstvo između posesivnog roditelja, najčešće majke, i životnog suputnika, najčešće partnerice njenog odraslog sina. Posesivna majka ne može shvatiti ni prihvatiti da njen odrasli sin voli drugu ženu i da svoj život formira u suglasju s njom. Nevjerojatne su situacije koje proizlaze iz neprihvaćanja odabira i puteva kojima odraslo dijete jednog dana odluči kročiti. Taj momenat posesivnu majku potpuno izbacuje iz takta i dovodi do toga da se ona na sve moguće načine bori za prevlast ili uloge koje joj (više) nikako ne pripadaju. Tako su nerijetke situacije u kojima majke uvjetuju svojim sinovima gdje će živjeti, kakvo će vjenčanje i na kojem mjestu imati, koga će od gostiju pozvati, koliko često će ju zvati ili posjećivati pa sve do toga kako bi trebalo nazvati unučad. Lista je nažalost nebrojeno duga, a što su osobe nesvjesnije problema posesivnosti i što su više identificirane s ulogom majke kao jedinom, to je ona duža i kompleksnija.

Posesivne majke često traže stalne dokaze ljubavi i potvrdu vlastite vrijednosti od svoje odrasle djece i pritom ne biraju načine ni sredstva.

Iako imam tri sina, istinski se nadam da nikada neću biti jedna od njih. Tim više što znam kako to dijete može boljeti i koliko ga se takvim vezivanjem zapravo samo odvaja od sebe. Čak i ako je ono slabo i popusti pod pritiskom posesivnog roditelja, u sebi stvara jednu vrstu otpora i netrpeljivosti spram njega te se polako otuđuje i povlači u neke čudne, pomalo mračne odaje u kojima se odriče sebe.

Svojim bih dječacima poručila da zauvijek budu svoji. Jer oni to prije svega i jesu. Nisu moje vlasništvo niti će to ikada biti. Ja im mogu dati smjernice i biti im podrška i svjetlost na njihovom putu, ali nemam pravo odabirati taj put za njih. Posebno se ne mogu i ne želim miješati jednoga dana u odabir onih koje će voljeti ili s kojima će možda stvarati svoju obitelj. Ne želim im nikada nametati osjećaj bilo kakve dužnosti prema meni kao njihovoj majci. Time koliko ih bezuvjetno volim i kako ih odgajam mogu na neki način možda utjecati na to kakav ćemo odnos imati kad odrastu, ali ne želim im nikada stvarati pritisak nekog moranja u odnosu na mene. Ne želim nikada govoriti naglas ono što mnoge majke govore: „Samo je jedna majka.“. Uistinu jest, ali ta je rečenica krajnje nepotrebna jer obvezuje na stvari na koje ja ne želim obvezati svoju djecu. I ako moram birati, izabirem da mnogo predanije vole svoje žene i svoju djecu jednog dana nego mene ili njihovog oca. Jer samo čovjek koji prije svega uistinu voli obitelj koju je stvorio i koji je prije svega srcem posvećen svom partneru i svojoj djeci, može biti sretan čovjek. A ja želim da moji dječaci jednog dana budu uistinu sretni ljudi.

I želim ih gledati kako im sjaje oči kad pogledaju svoje žene. Kako svojim ženama pristupaju s nježnošću, ljubavlju i poštovanjem. Kako su šašavo i iskreno zaljubljeni na način da nikoga i ništa ne primjećuju. Onako kako je njihov otac bio i ostao zaljubljen u mene.

Tada ću biti najsretnija. Tada ću znati da se sve ovo isplatilo.

I bit će to ujedno i dokaz njihove ljubavi prema meni.

Marina Papec


Marina Papec

Ja sam Žena Dijete. U vječnoj potrazi za inspiracijom. Zbog nje često zavirujem ispod površine, pretražujem svemire i upuštam se u izazove.
Vjerujem da smo ovdje kako bismo voljeli i živjeli svoju svrhu. I još ponešto, što je na svakome od nas da sam otkrije.
Volim zapisivati snove običnom drvenom olovkom na papir. Volim rana jutra i kasne večeri. Miris kave. I čaja od japanske trešnje. Moj mikrosvemir čine jedan Muškarac, jedan Pas i tri malena Dječaka. Nema dana da se ne zahvalim na tome.
Osim navedenih, dominantne su mi ljubavi pisanje, čitanje i bilježenje trenutaka objektivom duše.
Tako nastaju moje priče „Iz Momentoriznice“ koje pišem i objavljujem na svojoj stranici, a za moj roman Šaptač Snova volim pomisliti da može odškrinuti vrata duše.
Kad ne pišem, kuham i spremam slastice za prijatelje. U kuhinji plešem. Kao i kroz život, ma što mi pripremio.
Za mene su teško i čarobno sinonimi. Vjerujem u mala, svakodnevna čuda i nastojim uvijek biti svjesna neodoljive ljepote postojanja.
Živim i radim u Zagrebu kao prevoditeljica i profesorica njemačkog jezika i književnosti.
Više mene možete susresti u mojim tekstovima.
Čitamo se <3

Comments

komentari