Dijete noći (V dio)

Proljeće je sramežljivo pokucalo na vrata. Kao i svake godine, ušuljalo se kada smo ga već s nestrpljenjem iščekivali. Debeli zimski prekrivač još je uvijek krošnjama davao izgled napuhanih oblaka koji nikako da se ispušu i zamijene bijelu nošnju zelenom. Drveće je spavalo i kao da se nije namjeravalo probuditi. Tmurni smeđi pokrov i dalje je prekrivao nebo skrivajući plavetnilo od nas. Nije više bilo toliko hladno, kiša i snijeg već neko vrijeme nisu padali, ali sunce nikako da se pojavi i rastjera oblake. Sve do jednog jutra: dvije su zrake sramežljivo provirile.

Nepažljivo oko ih ne bi ni primijetilo – bile su tek tračak zlatnog svjetla koje se gubi u nepreglednom sivilu melankolije. Sunce se počelo probijati kroz sivilo i nije trebalo dugo da njegova zlatna koplja probodu zimski pokrivač neba tjerajući ga tako da se rascjepka u sitne nakupine vate koje će do sutrašnjeg dana u potpunosti nestati. Snijeg se počeo topiti. Sada je više ličio na nakupine leda koje polagano teku prema zemlji puštajući gole grane da ih sunce ugrije. Dan za danom šuma se punila bojama. Drveće je počelo listati a ja sam kao i svake godine bivao oduševljen zelenilom koje je ispunjavalo moj dom. Svakoga je dana postajalo sve intenzivnije, a ja sam trčao od stabla do stabla veselo iščekujući prve pupoljke.

U tom sam se razdoblju često penjao po drveću, dosežući tako i one najviše grane kojima su rijetki imali pristup. Tehnici me podučila moja draga prijateljica vjeverica. Ista ona s kojom sam za dugih zima znao tražiti žirove koje je negdje zakopala. Često se nije mogla sjetiti gdje ih točno sakrila, mada je uvijek znala o kojoj se količini radi. Bila je mudra, pa mi je tako pokazala kako svakom žiru i svakom orahu kojega je spremila za zimu odgrize klicu kako ne bi proklijalo u zemlji. Da, sama se toga sjetila. Ali gdje ih je zakopala, to je uvijek bilo nešto što bi zaboravila…

Volio sam se penjati po drveću. Nije uvijek bilo jednostavno: neka su stabla imala glatku koru s koje bi mi ruke znale skliznuti pa je često trebalo razmisliti koji je najbolji put do gore, koja grana je dovoljno čvrsta da me izdrži, s koje ću strane stabla imati najbolji pogled. Po topoli se nikada nisam penjao. Pozvala me nekoliko puta da pokušam, ali ona je bila moja prijateljica. Nju bih samo zagrlio i pustio da mi priča priče iz prošlosti našega doma. Kao valjda sva djeca, i ja sam imao svoje omiljeno drvo za penjanje – visoku divlju trešnju čije su grane dopirale iznad svih ostalih krošnji. Rasla je na vrhu brda koje sam otkrio u jednom od svojih lutanja. Pozvala me tada da se popnem na nju i bacim pogled na okolinu.  Nije bilo dovoljno niske grane na kojoj bih započeo svoj pothvat pa je spustila jednu kako bi mi olakšala. Ono što sam vidio s promatračnice koju sam si kasnije napravio u njenoj krošnji teško da se može opisati riječima: nepregledno zelenilo koje seže sve do horizonta. Da, to je bila moja šuma, moj dom. Beskonačno zelenilo koje se širi na sve strane.

Od tada sam ju često posjećivao, pa sam se tako i danas odlučio popeti na nju. Bio je baš lijepi dan, kao stvoren za promatranje prirode i uživanje u njenom ponovnom buđenju. Sjedio sam i divio se drveću koje se pred tek nekoliko dana probudilo, a sada već otvara prve listove. Šuma je još uvijek djelovala osiromašeno – mnogo je krošnji još uvijek bilo golo. Ali listovi dolaze. Uskoro će sve biti potpuno zeleno, što znači da će šuma ponovno oživjeti. Sa stablima se polako budi cijeli svijet. Ptice koje su sa zadnjim opalim lišćem odletjele u neke daleke, toplije krajeve sada se vraćaju. Velika jata prelijeću mi nad glavom i slijeću negdje u daljini. Pratim ih pogledom od trena kada se pojave na horizontu pa sve dok ne pronađu mjesto na koje će sletjeti.

Jedna se odvaja iz jata. Razbija formaciju, oštro skreće u desno. Naginje se na stranu i u krugovima gubi na visini. Kontrolirano usporava, spušta noge i slijeće na granu do moje. Pogleda me ravno u oči, strese se i kljunom si pročeprka nekoliko pera ispod lijevog krila. Gledam u nju. Ne poznajem ju, nije jedna od mojih prijateljica. Crna poput noći, crnoga kljuna. Kao da isisava svjetlost iz prostora koji ju okružje.

„Čuvaj se, Sine.“ – riječi odjekuju u mojoj glavi.

Čega? Dolazi proljeće. Nebo je vedro, noći su toplije. Nemam se čega bojati. Prijatelji mi se vraćaju i ponovno ćemo se družiti sve dok lišće ne krene opadati. I tako u krug. Iz godine u godinu.

„Dolazi vrijeme kada te ni Majka neće moći zaštititi.“ – nakosila je glavu premećući se s noge na nogu.

Laže. Moja Majka je uvijek tu. Uvijek me štitila, uvijek je pazila na mene. Znam da će uvijek biti tu.

„Došle smo iz daleka. Svašta smo vidjele putem. Vjeruj mi kada ti kažem, svijet se mijenja. Uskoro više ništa neće biti kao prije.“  Raširila je krila, nekoliko puta zamahnula da bi se potom ponovno smirila.

„Kako to misliš? Što ste vidjele?“ – ne vjerujem joj previše, ali ne djeluje mi kao da laže.

„Dolazi oluja. Još je daleko, ali primiče se. Još je mala, ali raste. Nitko ne zna koliko će zaista biti velika. Oni koji žive na Rubu već su sada zabrinuti. Vide je na horizontu. Gledaju kako iz dana u dan jača.“

„Oluja? Ali oluje dođu i prođu. Zadrže se neko vrijeme, bude kiše i nevremena, ali uvijek prođu.“

Pogledala me svojim dubokim crnim očima, čvrsto stisnuta kljuna: „Istina, ali prije nego što prođu naprave štetu. Ova dolazi poharati sve što je ovdje živjelo tisućama godina. Prekriti će nebo, sakriti Mjesec, natjerati zvijezde da umru. Pazi se dečko, dolazi oluja kakvu nitko do sada nije vidio. Više nismo sigurni. Ni ovdje, ni drugdje. Nemamo kamo pobjeći.“ – zakriještala je, a meni se krv u žilama počela lediti.

Zamahala je krilima i odletjela kriješteći. Pratio sam ju pogledom sve dok mi nije nestala iz vida. Dugo sam piljio u točku u kojoj sam ju izgubio iz vida. Dan je bio sunčan i topli. Dolazi proljeće, a zatim će i ljeto. Topli dani i vedre noći. Nema oluje na vidiku. Možda se zaista približava. Možda… Možda će topola znati?

A. B. Dax


Alen Bjelopetrović

A. B. Dax je znanstvenik u nastajanju, ilitiga magistar kemije trenutno na doktorskome studiju. Ono malo slobodnog vremena što imam najčešće provodim s olovkom u ruci  bacajući misli na papir kako bi bar malo rasteretio skoro pa preopterećeni mozak. Ponekad uzmem fotoaparat u ruke i lutam po Pulskim šumama tražeći napuštene i skoro zaboravljene tvrđave dozvoljavajući im da me odvuku u neki drugi svijet, u neko vrijeme koje je odavno iza nas.

Komentari

Bol, Lisa Gardner,bibliomanija, Ana Čaić Blažević, APortal,majka, dijete