Kad se male ruke slože, sve se može…

Dobrodošli u subote uz Dašak pozitive! Svaku subotu čeka vas „pozitivni izvještaj“ – skup crtica koje su unatrag tjedan dana zapele za oko našoj Aniti koja će ih za vas uredno bilježiti i svake subote i objavljivati. I vi primjećujete pozitivne stvari? Nešto vam je uljepšalo dan? Imate sjajne vijesti koje želite podijeliti s nama i inspirirati druge? Javite se na: anita.ratkic-sosic@amazonke.com i svojim primjerom postanite dio „pozitivnog izvještaja“.

Evo što je sve pozitivno zabilježeno u ovotjednom „pozitivnom izvještaju“:

Dobar dan, dragi ljudi! Protekli tjedan me zadivio brojnim pozitivnim vijestima, što je super, jer kako je počeo, mislila sam da će biti jedan od onih koje samo trebaš preživjeti do vikenda. Ulovila sam se na tren u utorak s mislima kako mi je svega previše, a onda, nakon što sam se dobro isplakala i popričala sama sa sobom, u srijedu sam se probudila svježija, a do četvrtka sam već bila posve sigurna da se lijepe stvari događaju svugdje oko mene pa tako i meni. Ne odustajte čak i kad je teško, ako treba isplačite se, napravite trening ili se isplešite, na neki način ispraznite iz sebe nakupljenu lošu energiju, koju ste sumnjom u sebe i puštanjem drugih da je na vas utisnu, prikupili. Promjena fokusa uvijek je najlakši način za promjenu događanja.

Kad smo već kod fokusa, čitam kako je jedna fenomenalna riječka znanstvenica, rodom iz Rijeke jedna od rijetkih žena zaposlenih u NASA-i. Čitajući nju kako opisuje kako ona i drugi znanstvenici razvijaju nove ideje koje imaju podršku ne samo u razumijevanju nadređenih nego i u svim dostupnim resursima, nisam mogla ne sjetiti se „Teorije kaosa“ i svih znanstvenih priča koje je ta serija učinila zabavnima širokim masama. A kao i glavnim likovima serije, tako je i Ivoni muž znanstvenik. Ivona kaže da s Hrvatskom surađuje tek preko znanstvenih veza radeći na zajedničkom projektu dovođenja velike međunarodne konferencije na temu optičke oceanografije u Dubrovnik. Tako da sljedeće godine u listopadu kad budete čitali o NASA-inim predstavnicima na konferenciji u Dubrovniku, o čemu će sigurno pisati svi svjetski portali, sjetite se da iza organizacije tog projekta stoji jedna mlada znanstvenica porijeklom iz Hrvatske! Moram priznati da sam se čitajući poslove koje obavlja pomalo osjećala kao Penny. 🙂 Ivona kaže da rade stvari koje su na rubu, pomaknutu znanost i da je takve lude ideje isprobavala nedavno na brodu čiji je vlasnik bivši glavni direktor Google-a. Na tom projektu bila je glavni znanstvenik, a uvjeti da su bili tako dobri da joj nije bilo teško raditi i po 20-ak sati dnevno! O ostalome neću dalje pisati, jer bih sigurno izvalila neku glupost u „Penny stilu“. 🙂

A jako me razgalila i inspirirala priča o liječniku i medicinskoj sestri koji su se jedne kišne hladne noći uputili na put iz Zagreba za Pulu, kako bi spasili život 48-godišnje pacijentice koja je oboljela od teške upale pluća i bilo je hitno priključiti ju na ECMO uređaj, tzv. umjetna pluća, koji Pula, nažalost nema. Taj hrabri liječnik zove se dr. Marko Kutleša koji je svojim privatnim automobilom krenuo na put, jer je procijenio da je čekanje do jutra, kad je bio predviđen transport pacijentice do Zagreba, riskantno za njen život i zdravlje, odnosno da ona takvo čekanje ne bi preživjela. Usput je svojom dobrom voljom zarazio i svoje kolege, tehničara Tomislava Krčelića i višu medicinsku sestru Anđu Novokmet te su oni svi skupa, po lošim vremenskim uvjetima krenuli za Pulu spasiti život ugrožene pacijentice. Ne čekajući službena vozila da odluče o sudbini jednog života, oni su odlučili sami. Djelovati i uspjeti. Što reći za takav altruizam osim da je ovo primjer herojstva i da zaslužuju da im svi znamo ime i što su učinili i da se inspiriramo njihovim primjerom. Već u sedam ujutro pacijentica i njen tim bili su u Zagrebu a pacijentica je primala liječenje. Hvala im! Zaista je ovo divna priča.

A ovih dana, osim što sam posve zauzeta školskim zadaćama, to jest motiviranjem djece da iste i naprave, okupira me i dresura i ponašanje našeg psa. Tako da mi je za oko zapela simpatična priča, odnosno video na Youtube-u, o djevojci koju je razbojnik pratio ulicom, namjeravajući joj ukrasti torbicu. Djevojka je prošla pored psa lutalice, a za njom je ubrzao i razbojnik. Ali kao da je namješteno, u trenutku pokušaja pljačke, pas je reagirao i obranio je djevojku razbojnika! Eto, ja svog psa dresiram i trudim se, a tamo neka lutalica oko koje se nitko ne trudi je Superman i Batman u jednome, hahaha.

A ovu crticu iz mog života moram podijeliti s vama. Moj mlađi sin sada je u drugom razredu. Faza je to u kojoj za sebe kaže da više nije dijete, nego dečko. Obožava se igrati, ali sad sve češće radi komplicirane tvorevine od lego kockica, nego što se igra s akcijskim junacima i do nedavno obožavanim figuricama Gormita i ostalih stvorenja. Iskoristila sam taj trenutak da barem mali dio igračaka koje dečki  imaju u sobi odvojim sa strane za mlađu djecu mojih prijateljica i za vrtić u koji su moji dečki, čini mi se još jučer, išli. Ali ovaj put sinko je išao sa mnom. Ušetali smo u vrtić malo prije zatvaranja, pozdravili odgojiteljice i odložili igračke. Kad je dječak koji je čekao mamu vidio da su vrećice koje smo donijeli pune Gormita, on je doslovno počeo vrištati od sreće. A moj sin… Smiješio se i smiješio, a kad smo ušli u auto, samo mi je tiho rekao: „Mama, onaj mali dječak se tako jako veselio Gormitima. Moramo ih još donijeti. Baš sam sretan, mama!“ Eto, što reći. Divan osjećaj, ponos i trnci po cijelom tijelu radi emocija koje je dijete skupa sa mnom podijelilo i za koje se nadam da će ponijeti u život i širiti dalje. Većinu Gormita smo i mi dobili od starijih prijatelja i zaista je lijep osjećaj znati da će igračkice opet biti u rukama zahvalne djece. Tko je gledao posljednji nastavak Priče o igračkama, točno zna kako se igračke u tom trenutku osjećaju! 😉

I za kraj stavljam vijest o jednoj obitelji koja u dobrom dijelu grada živi u uvjetima koji ne da nisu dobri, nego nisu dostojni nijednog živog bića. Cijela priča je zamijećena slučajno, kad je majka te tročlane siromašne obitelji prosila i pritom odbila ponuđenu čokoladu jer je gladna hrane. Tada je Jagoda Franolić Žonja odlučila ne ostati sjediti nego vidjeti kako može pomoći. Već te večeri ona i njeni poznanici siromašnoj obitelji donijeli su drva za grijanje, da bi zatekli pripremljenu tek jednu cjepanicu za hladnu noć koja je slijedila. Vidjevši takvo stanje, od skromne molbe za malo hrane, do spoznaje da im je potrebnije puno više, prošlo je tek nekoliko sati, a ljudi su se okupili, organizirali i što sami, što preko popularne Facebook grupe, skupili značajne količine potrepština za ugroženu obitelj. Bez institucija, reklama i tuđih interesa svjedočimo primjeru samoorganiziranja građana i pokazivanja empatije u trenucima kad je to najpotrebnije. A s obzirom da smo i mi na poslu skupljali novce, znam da će ovoj obitelji biti pružena dodatna pomoć jer se akcija pokrenula i ljudi su počeli razmišljati na jedan drugačiji način. Puno je sad pojedinaca na tom valu empatije, pomaganja i dobrog osjećaja i nadam se da će ovakav primjer pomaganja pokazati i dokazati da možemo sve ako se držimo zajedno. Svima vam želim da vježbate empatiju. Da postanete svjesni drugih u njihovim ulogama, životima i puta koji su do danas prošli. Razumijevanje drugih je prvi korak prema aktivnijem društvu, a to je ono što nam danas jako nedostaje i što se na sreću sve brže i bolje okreće u pravom smjeru. Bravo, Jagoda i bravo svi koji ste se odazvali!

Eto, većinom sam inspirirana riječkim pozitivnim pričama, ali nemojte da ostane samo na tome! Pišite mi o svojim vlastitim iskustvima ili o divnim pozitivnim događajima koje se događaju u vašoj okolici. Vrijeme je da svoj ovoj negativnosti koja nas okružuje pokažemo zube! Dobre vijesti na najjače!

Sve vas ljubi sretna i zahvalna Anita.  


Anita Ratkić Šošić

Anita Ratkić Šošić za Amazonke piše kolumnu Dašak pozitive namijenjenu svim ženama koje žive, misle i rade u petoj brzini, ali naravno i muškarcima koji se ih se ne boje. Osnivačica book cluba i projekta „Dašak pozitive“, velika pobornica zdravog pozitivnog razmišljanja i djelovanja, Anitin cilj je uspjeti biti svojom u svakodnevnici ispunjenoj brojnim obavezama. Otuda i naziv - Dašak pozitive, jer uvijek se može naći nešto lijepo na što se možemo osloniti, skupiti snagu i ići dalje. Dokle? Dokle si dozvolimo. A Aniti kažu da si često dozvoljava previše, na što ona odgovara da je tek počela.

Komentari

Bol, Lisa Gardner,bibliomanija, Ana Čaić Blažević, APortal,majka, dijete