Posmatram…

U onim uobičajenim svakodnevnim radnjama, susrećem različite ljude. Nažalost, njihove razlike su samo one tjelesne. Neko je viši, neko ima krupnije oči, drugačiji hod, dužinu kose… I tu se sve zaustavlja.

Dvonožni su tako plitki, poput omanje lokve, koja je ostala nakon pljuska. Iz njih strše Ega, ludila, ljutitosti, neraspoloženja… Razumijem da je nekada teško kontrolisati raspoloženja, usljed nekih događaja, ali de facto repetativno zračiti budalaštinom, meni kao posmatraču zbilja biva naporno. Ali, to je do mene, ako me njihova bodljikava aura diretno ne dotiče.

Javni prevozi su primjeri, kad je cirkus svaki dan u gradu. Sjedim, bavim se nekim svojim mislima, onda me prenu preglasni glasovi, koji vode ništavne konverzacije, u live verziji ili sa nekim preko mobitela, samo u svrhu ‘Molim vas, primjetite me, potrebna mi je vaša pažnja i odobravanje’.

A, te trač priče su specijalni usni otrovi, koji udaraju drito u sam centar, ovog aktivno – pasivnog organa, sakrivenog unutar lobanje.Pamtim razmjenu riječi dvije žene, koje su bile glasnije od muzike, kojima zakukuljim to lupanje unedogled, tu buku od kojih krvare organi sluha. Volim se isključiti, ne slušati, ali ponekad je to neizvodivo, zbog ‘progutah razglas’ četveroekstremitetnih.

Dakle, buče njih dvije uneređenim usnim šupljinama, a rečenica koja je mene lupila po glavi kao pretis lonac je ona, koju žale neku drugu tetu, koja je umrla, a nije seuda(vi) la. Sve se onako prelomile, tobože, kuku meni grdne nje. I, sad nije ni važno, što je ženče napustila ovu inkarnaciju i ovu planetu, nego što jadna nije bila u braku sa nekim mazdrmanom. To su one situacije, gdje ne znaš da li bi se krenuo smijati od gluposti ili žalio skučenost njihovih umova.

A, toga ima k’o piljevine… Kroz prevozno kotrljalo, šetnju, kino, XY radnju. Tu su srednjoškolci koji, kad bih ih uporedio sa ovcama, one bi bile nobelovci. Muškadija koja se, kad vide golu nogu, pretvaraju u avlijanere, kojima je sezona parenja, pa bi se rado očešali o spomenuti ud. Ženska stvorenja, kojima je domet, biti kvazi diva, a griotna, ima potencijala k’o opanak.

I, generalno, obraća se pažnja na vanjštinu, a potpuno zanemaruje druga važna kvaliteta. Često primjetim skladnu spoljašnjost nekoga, ali ta persona ima stava koliko i MU papkara u Buckinghamskoj palači. Da je Miss Venezuele, Mister svijeta, bez stava, meni je kao i pobjednik izbora za najbolje kljuse Donjih Čekrčića. Može se posjedovati ‘vanjska’ ljepota, ali bez unutrašnje, biće biva kao balon..Šaren izvana, prazan iznutra… Pa, dokle dogura, dok ne izduva.

Naravoučenija je da ljudovišta vole isticati ono, što bi trebali sakriti. Sa manjkom intelekta i kilometarskom svjetovnosti, diče se onim što im kalja obraz, umašćen netom pojedenim, vrućim odojkom.

Tibetanski Mistik


Tibetanski Mistik

Tibetanski mistik je individualac, koji piše, svira u pokušaju, kuha, koji voli jezike, biciklizam, džoging, astrologiju (ezoteriju uopšteno), gubljenja po nepoznatim gradovima, kvalitetnu ćakulu, te dobre i neobične persone. Gnuša se idiota, nekulture, primitivizma, siromašnog vokabulara, mutavih ideologija bilo koje vrste, nesuosjećajnosti ka drugim pripadnicima ove planete.

Comments

komentari