Youssef Ziedan: Azazel

Teološka previranja koja razdiru temelje kršćanstva u drugoj polovici 5. stoljeća izvrsno su uklopljena u ovo uzbudljivo štivo koje u prvom planu prati životni put i dvojbe mladog egipatskog monaha Hype. Njegovi zapisi pronađeni na dobro očuvanim pergamentima u blizini sirijskog grada Alepa poslužili su kao materijal za građu povijesnog romana koji je izazvao brojne polemike u arapskom svijetu, prvenstveno od strane koptske kršćanske zajednice u Egiptu koja je čak zahtijevala da se Azazel zabrani.

Iza kulisa životne priče glavnog lika odigravaju se povijesni događaji koji su utjecali na ekspanziju i adaptaciju kršćanstva kao nove religije. U doba kada Rim ima duhovnu, a Konstantinopol svjetovnu vlast, Aleksandrija se pokušava nametnuti kao ˝centar svijeta˝ i samim time izaziva sukobe koji su u određenoj mjeri imali tragičan završetak te su kao takvi utjecali na životni put našeg junaka.

Uvodeći nas u povijesni okvir, autor nas istodobno upoznaje s temeljnom ličnošću svog romana. Radnja je uokvirena jer na početku nailazimo na glavnog lika u poodmaklim četrdesetima koji se koristi retrospekcijom iznoseći svoju životnu priču.

Hypa je u ranom djetinjstvu doživio tragediju potaknutu vjerskim fanatizmom lokalaca koji su mu nasmrt kamenovali oca. Njegova majka je nakon tih nemilih događaja otišla s drugim muškarcem, a Hypa se spletom novonastalih okolnosti nastanjuje kod strica u Nagg Hamadiju gdje ubrzo započinje svoje školovanje. Događaji koji su ga zadesili u najosjetljivijem razdoblju kasnije će utjecati na njegove svjetonazore i odnos prema ljudima i životu općenito. Posebno je bitna figura majke čija je ključna uloga već u najranijim godinama izostala te se kao takva često spominje u negativnom kontekstu jer je na suptilan način uvjetovala Hypin odnos prema drugim ženama koje je uvijek podsvjesno uspoređivao s njom.

Došavši u Aleksandriju upoznaje sasvim drugu stranu života u liku misteriozne Oktavije u čijim odajama provodi nekoliko dana ogriješivši se o sva vlastita moralna i vjerska načela. Na kraju ga priznanje da je monah odvaja zauvijek od nje, ali istodobno produbljuje njegove unutarnje strepnje i dvojbe – posvetiti se medicini i postati nadaleko cijenjen liječnik ili se duhovno uzdizati i ostatak života provesti u izolaciji koju mu nalaže monaštvo?

Većina romana zapravo predstavlja konstantno naginjanje objema stranama, ali i nastojanje da konačan izbor bude što vjerodostojniji odraz njegovih iskrenih želja i osjećaja. Tijekom boravka u Aleksandriji Hypa se susreće s naličjem društva koje se skriva pod krinkom kršćanstva, ali i s produhovljenim ljudima koji su čitav svoj život podredili nekom višem cilju te dobronamjerno šire svoj nauk među pukom, zanemarujući pritom prilično radikalne i neprijateljske društvene stege koje im se nameću. Hypa ima priliku upoznati Hipatiju, intelektualku, iznimno učenu i cijenjenu ženu, koja je s vremenom počela plijeniti pozornost u širim aleksandrijskim krugovima zbog javnih skupova koji su privlačili mnoštvo, a na kojima je predavala matematiku i astrologiju te citirala Platona i Aristotela.

Lako je za pretpostaviti da će upravo njen utjecaj i ˝krivovjerje˝ o kojem propovijeda izazvati strah od pobune među najgorljivijim zagovornicima i poglavarima kršćanske zajednice u Aleksandriji predvođene biskupom Ćirilom.

Prosvjedi s oltara i pozivi na pobunu postali su sve učestaliji. Jednog dana je došlo do neizbježne eskalacije; svjetina predvođena Petrom čitačem, desnom biskupovom rukom, izlazi iz crkve i u posvemašnjem ludilu odlazi u pokolj koji će imati tragičan ishod. Presreli su Hipatijinu kočiju, skinuli joj odjeću, njeno nago tijelo mrcvarili gradom do crkve gdje su joj u konačnici skinuli kožu ljušturama školjaka (navedeni događaj sadržan je u svim povijesnim izvorima te je kao takav vjerodostojan).

Razočaran u ljude i u samog Boga, Hypa uz pomoć dobrog svećenika Nestorija odlazi u osamljeni samostan nadomak Alepa. Ondje odlučuje provesti ostatak života u samoći i molitvi kako bi smirio vlastiti duh i zaboravio tragedije koje su ga zadesile. Neko vrijeme provodi u miru i blagostanju, međutim, zlo koje mu je na neki način predodređeno i s kojim se susretao od najranijih godina života, ni sada ne miruje. Javlja se kroz Azazela, demona koji postaje Hypin alter ego te ga opsjeda nakon dolaska u samostan. Cijeli roman se zapravo bazira na njihovom dijalogu u kojem Azazel stalno nagovara i ohrabruje Hypu da nastavi sa svojim pisanjem. Novo, ujedno i posljednje iskušenje s kojim se Hypa susreće sadržano je u liku još jedne žene, Marte, pjevačice koja se sa starom i nemoćnom bakom naseljava pored samostana. Dvoje zaljubljenih se ubrzo prepuštaju strasti, a Hypu ponovo opterećuju dvojbe glede Marte i obiteljskog života s jedne, te samostana i monaštva s druge strane. Na kraju se od silnog pritiska i uzaludnog ˝vaganja˝ razbolijeva i provodi nekoliko dana u bunilu, ne znajući da je Marta zauvijek otišla i ostavila ga.

U međuvremenu je Nestorije imenovan za biskupa Konstantinopola. Međutim, ubrzo je ekskomuniciran uslijed dogmatskih nesuglasica koje su oduvijek postojale između njega i biskupa Ćirila. Bit problema ležala je u Nestorijevom mnijenju da božanska narav nije istovjetna ljudskoj naravi Isusa Krista, što je bilo potpuno kontradiktorno nauku o jedinstvu Oca, Sina i Duha Svetoga u jednoj osobi. Nestorije je ubrzo optužen za krivovjerje i otada Hypa više nikada nije imao priliku sresti svog dragog prijatelja koji ga je više puta u životu uslijed oluja i nemira vraćao na pravi put.

Završetak romana pomalo je konfuzan, ostavlja čudan osjećaj i potreban je trenutak da apsorbirate ono što ste upravo pročitali. Premda se bavi osjetljivim pitanjima kršćanske vjere i potkrijepljen je raznim povijesnim činjenicama i ličnostima, u centru zbivanja su ipak Hypa i njegova tužna životna priča, obilježena stalnim bježanjem od rodnog zavičaja i potragom za samim sobom na putu punom boli i iskušenja. Iako u određenoj mjeri filozofski nastrojen, Ziedan je plasirao štivo koje mu je s razlogom donijelo međunarodnu nagradu za arapsku književnost ˝Arapski Booker˝.

Ana Skelin


Ana Skelin

Pozdrav dragim čitateljima! Moje ime je Ana, imam 24 godine i dolazim iz Šibenika. Studiram francuski i talijanski jezik i književnost i već nekoliko godina živim na zagrebačkoj adresi. Volim knjige, hranu, sve talijansko, djecu, putovanja, šetnje uz more, jednostavne i nasmijane ljude. Male stvari i trenutke koji me inspiriraju i potiču da kroz pisanje izrazim i upoznam samu sebe. 

Comments

komentari