Nekad mi se čini da se ljudskost posve istopila. Zamijenio ju je lažni sjaj okićenih izloga i bogato ukrašene šetnice. Tisuću i jedno svijetlo koje bliješti u noć, a nigdje jedne duše. Barem ne one prave, jer osmjesi su lažni, kao i želje. Za Božić se više ne šalju čestitke, u sandučiću pronađeš samo račune i reklamne letke, na kojima te vabe da još koju kunu potrošiš na bliješteće drangulije.

Ne treba mi još jedan par rukavica s likom Djeda Mraza, niti mi treba još koji set lampica. Ne treba mi ni taj parfem, ni 16 vrsta kolača. Trebaju mi zimske gume i to razmišljam na koliko ću uzet rata. Koliki će mi doći račun za grijanje i u kakvom su mi stanju gležnjače, hoće li produrati još jednu zimu, ili i njih moram staviti na popis – pod moram kupiti.

Čemu sve to bacanje novaca i prenemaganje? Čemu sav taj lažni sjaj i glumatanje? Volim Božić, ali ne volim ovaj kič i stavljanje poveza na oči, da realni problemi nestaju kroz Advent i Blagdane. Ne, ostaju i još se produbljuju. Gladni su još gladniji, siromašni još siromašniji a bogati još bogatiji.

Još više se peglaju kartice, još više se zadužuje, još više se glumi za privid na društvenim mrežama i prezentiranje nekakvog lažnog života.

Ja ću blagdane provesti s obitelji koja nije moja, ali će biti obitelj moga djeteta. S ocem ne razgovaram godinama i prije no što me osudite, znajte da je svaki moj pokušaj komunikacije s njim neslavno završio jer on nije želio razgovarati. Njemu je njegova boca „šljive“ važnija od sina i unuka kojeg će dobiti.

Hoću li ga svejedno posjetiti u domu u koji sam ga smjestio mimo njegove volje, jer je prijetio da će se ubiti ako bude morao živjeti sa mnom, opet je moja osobna stvar. Ali čemu da glumim nešto što ne postoji? Da stavljam lažne slike na svoju stranicu i glumim kako smo si stari i ja super, kad nismo a ja koliko god to želio promijeniti, ne mogu. Jer je van moje moći. Jer sam razmetni sin koji mu je uzeo njegovu „šljivu“ , njegov jedini razlog postojanja, njegov smisao. Pa me sada još više proklinje.

Da stavljam slike blagdanskog stola, koji će napuniti drugi ljudi koji su me pozvali u svoj dom? Slike bora kojeg će kititi druga obitelj? Ili da se prigodno naslikavam uz neku jelku u shopping centru, nadajući se da nitko neće prokljuviti da ta raskošna spavaća soba  u kojoj je jelka i ja naslonjen na nju u džemperu dok su mi noge odrezane sa slike, da se ne vide izlizane gojzerice, su lažni sjaj, spavaće sobe izložene u prodavaonici?

Koliko smo postali jadni, da u najplemenitije doba godine živimo posve lažno, prinoseći lica k oltaru i primajući Svetu Hostiju, a da se prethodno nismo ispovjedili ili smo pred svećenikom zatajili svoju prljavštinu. Nije svrha te ispovijedi ako se na nju odlučiš da tamo nekom župniku kažeš koju si malu okrenuo dok ti je žena doma razmišljala gdje si i je li ti se što dogodilo, već je njena svrha da se sam sa sobom suočiš.

Ali lakše je pretpostavljam glumiti. Lagati sebi, živjeti na kredit, na dug, slikati se uz tuđe jelke i hvaliti svojim savršenim obiteljskim životom na društvenim mrežama, iako oboje već godinama spavate u odvojenim sobama.

Ja ću dobiti dijete sa ženom koju ne volim, jer sam bio slabić i spavao s njom. To će dijete biti voljeno i obožavano jer ono nije krivo za moje propuste.

Moj život nije savršen, ali ga takvim ni ne pokušavam prikazati i ne znam zašto to vi radite? Jedini kog želite zavarati na kraju balade ste ionako vi sami.

Sretan Vam Božić i još Sretnija i Iskrenija Nova Godina,

Šaptač

Mi smo redakcija APortala a vi čitate članak s našom preporukom 🙂

Komentari