Božić bez stresa, baš kao što bi i trebao biti

Radni je dan, sredina tjedna. Badnjak. Još nisam kupila poklone za barem dvije osobe koje to od mene očekuju, nijedan poklon nije zamotan, a mama me čeka da okitim bor jer je ona previše zauzeta pripremanjem posne, ali raskošne večere. Već je prošlo podne i dućani su pred zatvaranjem. U nijednom od svih dućana koje sam obišla više nema ukrasnog papira, niti jednog jedinog komadića. Dolazi mi da plačem i to ne figurativno, gutam knedle pred valom nemoći jer već je toliko sati, a ja još nisam sve stigla. Kako ću umotati poklone bez ukrasnog papira? Kako ću se pojaviti pred očima svog tate kojemu na Božić i imendan neću imati baš ništa za pokloniti? Ulazim u robnu kuću u potrazi za ostacima ukrasnih papira kompletno isfrustrirana, ali moje stanje je bilo mila majka naspram prikaza horde koja se unutra nalazila. Nijedan osmijeh, čak niti smiješak, životinjski zvukovi i otimanje za bezvrijedne „đinđe“ koje se MORAJU kupiti sad, jer sve se zatvara i nije bitno što se kupuje, daj što daš, jer Badnjak je. Prodavačice bez ijedne geste robotskim kretnjama prebacuju robu preko svojih ruku i žurno naplaćuju. Nestalo im je čak i vrećica u koje bi „đinđe“ pakirale. Razumijevanja nema, topline nema, a ponajmanje od svega ima Božićnog duha.

I tu sam doživjela prosvjetljenje. Zaobilazim hordu i spuštam se u supermarket koji se nalazi u prizemlju. Kupujem dva piva i izlazim van na krcato Korzo. Iz svakog kafića trešti muzika kakva se u Rijeci, rockerskom gradu, inače rijetko sluša. Bar ne ovako glasno i baš sa svakog kuta. Žene u minicama i visokim petama teturaju dok se posve pijani muškarci drže za njih, jer hodati ne mogu. Petarde. Prolivene ulice, smeće posvuda i ozračje stresa, pijanstva i ničega dostojanstvenoga.

Kako je uopće došlo do tog ludila? Kad sam bila mala, nismo se darivali na taj način niti se na taj način slavilo, slavilo se diskretno, tiho, čak pomalo neveselo. Je li komunistička represija dovela do toga da su se ljudi legitimiranjem Božića kao praznika osjetili kao da su izašli iz kaveza i tako, pušteni s lanca, uzeli i dobro i loše – sve, samo zato jer se sada može slaviti ili smo prihvaćanjem zapadnjačkih običaja zaboravili na vlastite i iskrivili bit Božića? Ja eto vjerujem da se uvijek u životu može kombinirati i da ništa nije crno-bijelo.

Idućeg jutra na Božić, a bilo je to prije petnaestak godina, nakon moje odluke da vratim uživanje u blagdanima, moj tata je bio presretan kad je za poklon dobio dva piva, a ja sam tada učvrstila odluku da je ovo bio posljednji Božić koji sam podilaženjem onome „što se mora“ doživjela stres. I to sam i napravila.

Od tada osnovala sam vlastitu obitelj, a svi znamo da djeca i darovi idu ruku pod ruku. Osim tog izuzetka i dalje nema poklona, nema jurnjave, ganjamo doživljaje i uspomene, a jedino materijalno uključuje jelo, piće i uživanje u adventskim sadržajima s najdražima. U tu odluku uključila sam svoju bližu i širu obitelj, prijatelje i poznanike. Na frižideru imam spremnu kolekciju „Panettone-a“ za slučaj da idem nekome u goste, a ispištoljim se s domaćim keksima, kolačima i sličnim sitnicama. I pritom jako, jako, uživam.

Iako sam se čvrsto držala odluke „ne kupovati, već uživati“, veliki stres mi je počelo predstavljati „hodanje po kućama“ za Božić i onaj osjećaj obaveze da moraš posjetiti svih, kod svih dovoljno pojesti (jer su se potrudili) i pritom izgledati i osjećati se dobro dok djeci cijeli dan govoriš: „Nemoj to, ne, ne, daj se smiri“, a oni su ustvari umorni i teško im je biti na miru. Dok sve obiđeš, prođe dan, presit si, umoran i na kraju samo želiš ići kući.

Pa sam odluku podigla na novi nivo. Ne idem više po kućama. Umjesto toga napravim veliki ručak i pozovem cijelu obitelj. Bude nas puno, bude glasno i opušteno, uživamo, pričamo, zezamo se, smijemo. To je nešto najdivnije. I uživala sam u tome dok nisam počela pretjerivati s pripremama božićnog ručka. Odjednom mi to više nije bio izvor zadovoljstva nego utrka s vremenom hoću li sve stići i hoće li sve biti dovoljno dobro.

Pa sam donijela novu odluku. Da ću napraviti fenomenalan ručak, ali da je to SAMO ručak i da ne trebam dramiti oko toga. Pripremljenu puricu zorom uvalim u pećnicu, pripremim povrće, svatko donese po još sitnicu, a kolače mi žene s guštom radimo danima prije, podijelimo vrste i uživamo!

Ali mi ni to nije bilo dovoljno. Prije dvije godine bila sam toliko premorena izrazito napornom godinom da sam zadržala sve, za nas divne odluke iz prethodnih godina, ali dodala još jednu. Donijela sam odluku da ne moram oprati prozore. I nisam. Imali smo savršen Božić, u savršenom društvu, sa savršenim ručkom i savršeno prljavim prozorima. Ali najdivnije je što je s tom odlukom umro i onaj dio mene koji bi prije umro nego Božić dočekao s prljavim prozorima. Pokoj vječni neka mu je i počivao u miru. Hvala Bogu!

Odluka „Nema poklona, nema trčanja, skupljamo samo uspomene i smišljamo aktivnosti uz koje ćemo se zabaviti i u njima uživati“ na snazi je i dalje. Ove godine prozori su već oprani i to je to. Do Uskrsa će izdržati. 🙂

Badnjak je za mene dan mira i obiteljske atmosfere i ja tada ne izlazim. Ali s guštom se opustim na Korzu par dana prije Badnjaka i ili se to promijenilo ili ja svijet gledam drugim očima, jer tih dana toliko ljudi bude u gradu i energija bude zarazno dobra, da je to zaista šteta propustiti. Ne vidim više hordu, već veliko veselje i radost. Sretneš neke ljude koje godinama nisi vidio, svi su dobro raspoloženi. Više ne primjećujem manije oko kupovanja poklona jer to nije dio mojih Božića. Jedini izuzetak su djeca i sitni pokloni naše najuže obitelji, tek toliko da djeci i dalje mogu odgovorno tvrditi da Djed Mraz itekako postoji, jer tko bi inače mami donio poklon? To što i ja dobijem poklon dokaz je da nas je sve darovao Djed Mraz. Naravno da znamo cijelu priču, ali i taj dio s Djedom Mrazom postao je isto dio naših smiješnih priča i rituala. Klinci mi stalno govore da znaju da Djed Mraz ne postoji, a ja stavljam ruke na uši i pjevam tralalala i uvredljivim glasom govorim da se takvo što neće govoriti u našoj kući i da su to laži. Onda me oni ganjaju da priznam, a ja se „borim“ i objašnjavam im da itekako postoji pravi Djed Mraz, koji živi u Finskoj i pravo ime mu je joulupukki i to mi je zadnji argument s kojim redovno pobjeđujem u našoj zabavnoj igri.

Na Badnjak idemo na polnoćku, onu raniju dječju, na koju stignemo nakon uvijek savršene večere kod mojih roditelja. Mirno i neopisivo sretno dočekamo Božićno jutro, koje započne jako rano, jer djeca ne mogu dočekati otvoriti svoje poklone. Eto, ja već sad jedva čekam.

Nije uvijek sve savršeno. Na drugi dan Božića prije skoro deset godina dok sam spremala raskošni ručak za šogore koje smo s veseljem očekivali, primila sam vijest da mi se ujak srušio mrtav. Svake godine toga se sjetim i mislim na njega. Tako je to u životu. Mix tuge, mix radosti i to i na svetak i na petak. Dovoljno je okolnosti koje će nam donijeti stres i tugu da bi ih još mi sami sebi stvarali izmišljenim i nametnutim obavezama koje nam ničemu ne služe. Nemojte to raditi. Dogovorite sa svojim najbližima što ćete i kako raditi, podijelite obaveze i prioritet neka bude druženje i dijeljenje ljubavi.

Još uvijek se ulovim da u pripremama pretjerujem. Na stolu nakon božićnog ručka bude 15 vrsta kolača. Ali dokle god uživamo u pripremama i zajednički ih radimo, neka. Kad to postane opterećenje, nećemo. Sigurno će pasti još koja odluka, ali ona koju ne planiram mijenjati je: ne dozvoljavam da mi komercijalna propaganda diktira kakav će Božić moja obitelj imati, odnosno, od komercijalnog dijela uzimam što nam se sviđa, ostalo bojkotiram.

Što vi mislite, jesam li ja svojim odlukama ubila Božić ili sam ga učinila onakvim kakav on treba biti? Ja svoj odgovor znam, a i vi ne dajte da drugi odgovaraju za vas. To je samo obični dan. Koji je meni redovno, najljepši dan u godini. Svima vam to želim. Imamo još dovoljno vremena vlastitim ritualima, onima koji nas usrećuju, udariti kontru svemu onome što nas u tome sprječava i posve uživati u blagdanima.

Sve vas ljubi u adventsko doba zaljubljena Anita.

Anita Ratkić Šošić


Anita Ratkić Šošić

Anita Ratkić Šošić za Amazonke piše kolumnu Dašak pozitive namijenjenu svim ženama koje žive, misle i rade u petoj brzini, ali naravno i muškarcima koji se ih se ne boje. Osnivačica book cluba i projekta „Dašak pozitive“, velika pobornica zdravog pozitivnog razmišljanja i djelovanja, Anitin cilj je uspjeti biti svojom u svakodnevnici ispunjenoj brojnim obavezama. Otuda i naziv – Dašak pozitive, jer uvijek se može naći nešto lijepo na što se možemo osloniti, skupiti snagu i ići dalje. Dokle? Dokle si dozvolimo. A Aniti kažu da si često dozvoljava previše, na što ona odgovara da je tek počela.

Comments

komentari