Iva Matijaško Degač:„HO-HO-NO“

Svi mi imamo barem jednog (ako smo sretni) Grincha kraj sebe (ako nismo baš good luck people onda nam ih se nakotilo gro). Zato sam danas „nakuckala“ jednu malenu crticu o takvim kreaturama koja se zove „Namćor“

„Ovo je priča o čovjeku zvanom Namćor. Ovo je priča o čovjeku koji nikada nije kitio bor. Sve mu je smetalo tokom života. Svi su ga nervirali, dok ih je susretao pokraj plota. Namćor pravi, gnjevni smor. Ako mene pitate, iskreno, to vam je jedan običan guzno smradni tvor. Ništa na svijetu nije mu milo. Ništa na svijetu nije mu drago, ta sam sebi taj smor je jedino blago.

Najviše poludi i sav se smrzne, kada ga Božićno vrijeme iz njegovog napasnog komfora trzne.

„Kakav Božić?“ – strašno viče.

 „Kakve zabave? Domjenci? Ma, što me se to tiče?“

Luta gradom i s gnušanjem gleda, kako se ljudi raduju, poput mede kada se naždere meda. Frkče nosom, stalno puše, ali to je tako kada si bez duše.

„Mrzim gužvu i toliku graju! Mrzim ovaj grad u ovom lažnom sjaju! Mrzim sve koji Božić vole, mrzim ljude što se Bogu mole! Mrzim miris pečenja i slatkih domaćih pita! Mrzim ovo usrano vrijeme ovog blagdanskog shita!“ – sam je sebi govorio u bradu, sam je sebi njamrao šećući se po gradu.

Stariji su znali kako stoje stvari. Stariji su znali kakav je Namćor stari.

„Nema u njega već godinama sreće. Nema u njega srca. Za njime danas-sutra i tako nitko žaliti neće“

I vjerujte mi, da za Namćorom starim nitko žalio nije kada svoje zločeste oči po zadnji puta zaklopio je. Ni ćuka, ni sove, ni lista s grane, nitko ne dođe do njegova groba na dan sahrane.

„Koga tamo nose?“ – upita djevojčica majku, vidjevši kako Namčora samo bacaju u raku.

„Nikog dijete, nikog bitno, tamo bacaju one kojima je srce sitno“

„Srce sitno?“ – pita mala „Majčice mila, je li to neka šala?“

„Nije šala dijete drago, samo veliko srce naše je jedino blago. Ako srca nemaš ili ti je duh sitan, nikome do tebe nije stalo. Nikome nisi bitan. Zato zapamti riječi majke svoje, njeguj svoje srce i dijeli svoju sreću, lijepo oko moje.“.

Otišao stari, otišao bez buke. Sam u svojoj boli i kraj hiljadu i jedne muke. Nitko nije ni znao kada je po prvi puta na koljena pao. Da mu je zbog toga barem malo bilo žao. Ali nije, otišao je mnogo gori nego prije.

„Neka sreće ne imali svi! Svi koji bilo kakav blagdan ili praznik slavili1“ – bijaše posljednje riječi tog zločestog stvora, sada me razumijete zašto sam ga zločesto usporedila sa guznim smradom tvora. Umirao je sam, utapao se u boli, nije imao nikoga svoga da ga tješi, da ga voli. I dalje je ostao zločest, čak gori nego prije. I dalje je prijetio svakom koji poput njega bio nije.

Pomalo ga žalim, jer čovjek nije rođen da bi živio i umro sam. Pomalo mi je tužno što je bio tako kivan. Ali, trebao je znati, da se ljudi ne mjere po količini novca, blaga, pakosti, već da se mjere po veličini srca i njihovoj blagosti. Zato, ne žalim ničiji odabir da tako živi i umre, jer sam si je odabrao to ništavno i zloćudno breme“

Karikirano ili ne, u rimi ili bez nje, morate priznati – sve je više Namćora oko nas. Sebičnost je očito u današnje vrijeme must have mana tj vrlina, kao što je i ateizam odlika samo inteligentnih ljudi (mo’š si misliti). Niti sam Namćor (ja sam samo nervozna i teško podnosim pms, da se razumijemo), niti sam ateista, pa ako je to nešto što me određuje kao nižu vrstu ovog very popular vremena, e pa neka, ja i tako nikada nisam pratila trendove. Moj trend su moje selo u kojemu su rođeni moji običaji i tradicija, a prije svega moj trend je postati boljim čovjekom no što jesam.

Da, pretjeruju iz godine u godinu s tim predblagdanskim repertoarom i već u studenom kreču s pjesmicama, kićenjem i spamanjem reklamama, ali morate priznati – svi mi više manje volimo lampice, ugođaj i poruku koju kraj godine nosi. A, to je nada u bolje sutra. Nada o kojoj sam još u petak pisala kroz tekst o siromaštvu duha kojime obilujemo sve više i više. Nada koju dijelimo s onima koje volimo i koji vole nas.

Nitko nije rođen da bi živio i umro sam, nitko, ali kada je to stvar odabira, jer si radije napasno govno, nego čovjek .. nisi za ništa drugo nego da krepaš sam/a. Brutalno? Možda. Iskreno? Pa, po meni je,bez obzira na svo ovo vrijeme empatije i darivanja potrebitima. Zao čovjek nije potrebit, on je samo zao.

I to je po meni Namćor – zao čovjek koji od svoje zlobe ne vidi dalje od nosa i drugima želi isto. Njamravac koji njamranjem drugima u biti zavidi na sreći i toj “blesavoj” dobroti. Nemojte biti stari Namćor, jer svijet ipak nije tako crno mjesto za živjeti.

Iva Matijaško Degač


Iva Matijaško Degač

Rođena u gradu na četiri rijeke u kojemu živi i biva do dana današnjeg. Vječni anarhista, reformista, buntovnik – i to sve u ženskom rodu. Mačkarica i veliki prijatelj životinja, te pokojeg čovjeka. Voli prirodu, cvijeće i dobar stari r’n’r. Pisanjem se bavi od rane dobi, ali vrlo brzo lijepo izražavanje mijenja uličnim govorom,  jer po njoj “lijepe riječi su za djevice i malu djecu, a ja nisam niti jedno od toga dvoje odavna” – koliko ima istine u tome prepušta vama, jer malo tko uistinu ima pristupa njezinom biću, duši i pojavi. Škorpion po horoskopu koji dugo pamti, brzopotezna na jeziku i veliki ljubitelj ironije. Ona je Iva i ona je naša La Femme.

Comments

komentari