Nela Baričević: Bitno da je od srca…

„Od mene nećeš dobiti mnogo…“ – rekao je stojeći na najnižoj stepenici. Do njega vrata s natpisom Izlaz. Hoću-neću pogled mi neprestano bježi u tom pravcu pa u sebi čitam taj Izlaz i trnem.

„Dobiti?“ – ponovih s upitnikom iznad glave dok mi je još veći upitnik kao pijan radio lelujave krugove oko srca. Podižem se na prste. Prvi znak nervoze.

„Da. Znaš i sama… da nemam mnogo. Ne mogu te voditi po skupim restoranima, ne mogu bookirati noćenje u luksuznom hotelu na ekskluzivnim destinacijama. Ne vozim auto kojim se možeš pohvaliti frendicama…“ – zastane na tren: „Čuj mene auto… a nemam ni vozačku.“

Kako sam mu tijekom njegova monologa prilazila sve bliže on mi je sve više uzmicao. Bilo mi je zaista teško slušati kako samog sebe podcjenjuje. Kako se ocjenjuje stvarima koje posjeduje, iliti ne posjeduje.

„Heeej…“ – rekoh.

U taj mah ispružim ruku prema njemu, a ona zagrabi u zrak i padne u očitom izostanku njegove reakcije. Pokušala sam zvučati dovoljno nježno da ne zvuči napadno, a opet dovoljno odvažno da me shvati ozbiljno.

„Heeej ti… bit će bolje da nađeš nekoga tko ti može pružiti što zaslužuješ. Evo Božić će, a jedino što mogu jest iščupati ovo srce što stane divljački lupati svaki put kad se pozdravljamo i odzdravljamo. Mogu ga upakirati u najsjajniji celofan ukrašen zlatnim nitima, ali i dalje će to biti jedno obično, skromno srce.“ – reče pa promrmlja: „Djevojci poput tebe to svaki može dati.“

„Živciraš me, znaš?“ – odvratih: Živciraš me jer postavljaš sumnju nad nas poradi poklona. Poradi darivanja. Poradi cirkusa kao parade za druge, a koja prestaje kad otkuca Božić, ili u najboljem slučaju Nova godina. Ili rođendan. Ili Valentinovo. Biraj. Ja pored svega toga želim tebe. Ne treba mi praznik za novčanik, već ruke u kojima će moja duša doživjeti smiraj.“

„Nisam mislio da ti to želiš…“ – odgovori na optužbe.
„Nego?“ – uzvratih iznervirano što usput popratih visoko podignutim obrvama i dječje bahatim stavom.
„Nego da se to očekuje!“ – reče pa doda: „Svi će te pitati što si dobila od dragog… a ti? Što ćeš im reći?“
„Pa da sam dobila baš ono što sam oduvijek željela!“ – rekoh.
„Ma što to?“ – uzvrati.

„Poklon kojeg ne bi ni za što mijenjala. Poklon s doživotnom garancijom. Srce čovjeka kojega volim i s kojim mogu jesti tjedan dana star kruh, a ne skidati osmijeh s lica!“

Oči se već napuniše suzama.
Glas je najavljivao rijeku suza.

„Stvarno Ludo?“ – pitao je.
„Najstvarnije.“
„U tom slučaju imam nešto za tebe.“ – reče i uz vragolasti smiješak posegne u džep.

Zlatni, a čokoladni novčić.
Čokoladni, a zlatni novčić.
Bujica sreće na njegovu licu.
Na mom suza za suzom.
Iz očiju.
Niz lice.

Navikao je s moga lica čitati o sreći kroz suze. Navikao je da što me bode mogu držati u sebi samo do trenutka kada ga uhvatim nasamo.

Navikao je da ne znam primati darove u stvarima. Da stvari čitam srcem, a ne buntom novčanica. Navikao je, ali se bojao svijeta radi. Bojao se jer mi uistinu toga Božića pored srca na pladnju i zlatnog, a čokoladnog novčića nije imao što staviti pod bor. Čizmicu te godine nismo ni glancali. Pogađate zašto?

Navikao je da je moja bit ponešto udaljenija od biti svijeta. A ipak me katkad gledao tim očima u kojima se reflektiralo blještavilo izloga. A ipak su, ruku na srce, i moje oči katkada upijale to blještavilo i poželjele više. No, s jednom bitnom razlikom – nikakvo više koje dolazi s njegovim odlaskom nije dolazilo u obzir. Odavno sam sa srcem razriješila da sve dobro i sve loše dijelim s tim parom zeleno-smeđih očiju. Pa sve više koje sam poželjela uključivalo je nas.

Ljudi moji, nebo moje… zlatni, a čokoladni novčić. Sreća koja lomi sljubljene oblake i propušta svjetlost. Sreća koja raste.

Tog smo Božića napravili filmski maraton i razmijenili zlatne, a čokoladne novčiće. Tako smo ga napravili posebnim. Jer, slobodno dignite ruku u zrak tko je za Božić pod drvcem našao taj mali darak srca? Sljedećeg sam mu poklonila par čarapa i omiljeni čips. Tonu ljubavi. Stotine kilograma poljubaca. Na desetke kilograma zagrljaja. I jednu, sebi svojstvenu spačku, koju ostavljam za nas… Počastili smo se i svako svojim omiljenim kolačem.

Ove godine ponovno rastemo. I ljubav i mi. Pokloni? Mislim da će slušalice i omiljeni mu dezić biti sasvim u redu… Što se mene tiče, žensko ko žensko, poželjela sam… ha, knjigu. 🙂

Nela Baričević


Nela Baričević

Vjerujem da ste to već masu puta čuli, no ja Nela, uglavnom udobno skrivena iza svojih inicijala, zbilja pišem od kada znam za olovku u svojoj ruci. Uostalom, zbog ljubavi spram pisane riječi diplomirah novinarstvo. Paralelno pisanju dužih djela, uživam pišući kraće priče kako za kolumnu koju upravo čitate, tako i za različite natječaje. Jedan me od njih odvodi u Otzenhausen gdje širim svoj krug zaljubljenika u književnost. U stvaranju su mi, osim olovke, temeljno oruđe osjećaji i sjećanja. Kažete od njih se ne živi? Slažem se. Ne živi se od njih, već zbog njih… Ne vjerujete li, zavirite u moja ispisana lutanja na FB stranici koju vodim, a naći ćete ju upišete li: “potpisuje N.B.”

Comments

komentari