djed mraz, aportal, blagdani, amazonke, darivanje, nova godina, božić, badnjak

Novogodišnja želja

Definitivno idem na dijetu, odlučno je pomislio po ko zna koji put nakon što nije mogao navući čizme od teške stomačine koja ga je opasavala. Već je bio toliki da je počeo da stvara gravitaciono polje koje je privlačilo manje objekte. Nekoliko puta je manje vilenjake nosao poput satelita oko sebe, a da toga nije bio svjestan. Zamalo ih nije povrijedio, a samo mu je još to trebalo. Tužba od vilenjačkog sindikata. Nekada nije morao da brine o tim stvarima, ali su se malci udružili pa su osnovali sindikat. Ni Djed Mraz nije bio ono što je nekad bio.

„Starim“, promrmljao je sebi u gustu, sijedu bradu, s mukom navukavši čizme, a onda ustade.

Na tren zastade jer se zadihao. Odluka o definitivnoj dijeti pade još jednom u njegovim mislima prije nego je izašao da doručkuje. Baka ga je već zvala dvaput. Treći put ako ga pozove, ne gine mu šerpa u glavu. Ta žena je imala temperament zmaja kojem dlakavi patuljci kradu blago, koji se s godinama samo pogoršavao.

Zatekao ju je kako servira doručak na stol.

„Dobro jutro, prelijepa moja ženo“, zacvrkutao je prilazeći joj i poljubi je u obraz.

„Šta si sad skrivio?“

„Skrivio? Pa zar ne mogu poljubiti svoju ženu s kojom živim već stoljećima?“

Frknula je vraćajući se prženju masnih kobasica i jaja. „Nešto si skrivio, samo još ne znam šta.“

„Matora“, rekao je, „da nemaš godina koliko imaš, zakleo bih se da te još uvijek puca PMS.“

Izmakao se nadolazećoj letećoj kobasici, koja pogodi jadnog vilenjaka. Nije mu smetalo. Pokupio je kobasicu s poda, obrisao masnoću s lica, predao Djedu tablet i otišao zviždučući Let it Snow usput halapljivo proždirući Djedov doručak.

Djed se zahihota i sjede za stol. Prvo je otpio gutljaj kafe, a onda se bacio na provjeravanje pošte. One elektronske, naravno. U posljednjih desetak godina jedva da je dobijao pokoje papirno pismo. Istinu govoreći, nije imao nešto pretjerano ni mailova. Djeca više nisu vjerovala u njega kao prije. Jelke su se kitile, čarape su se ostavljale, ali nestajali su dimnjaci, što mu je otežavalo dostavu paketića, a i roditelji su prestali gajiti taj duh praznika. Tržni centri i internet kupovina su ga uništili i ubili vjeru u njega. Svi su kupovali i ostavljali djeci poklone ispod borova. Niko nije želio da sluša dječje snove i želje.

Sada su svi živjeli za društvene mreže, na kojima bi se slikali i postavljali svoje sretne slike. Čak su ga zamijenili i onim dupljacima u vašarskim kolibicama za potrebe slikanja na tim mrežama. Što je više bivao zaboravljan, to je više jeo. Zato se i debljao. Zapravo je padao u depresiju, samo što nikome nije ništa govorio. Kako da kaže svijetu da je Djed Mraz pao u depresiju? Razmišljao je da otvori nalog na Instagramu i Twitteru, možda i na Facebooku, a onda je shvatio da već postoji. Ne jedan, nego na stotine. Lažnjaci koji se predstavljaju kao on. Bili su tu i Isus, Đavo, pa čak i Bog. Naravno, samo lažnjaci. Valjda bi mu rekli da su napravili naloge na društvenim mrežama?

A onda se desilo nešto što se odavno nije desilo. Dok je listao poštu na tabletu, gledajući u te sulude želje djece, primjetio je pismo na svom stolu. Pravo papirno pismo naslovljeno na njega i Sjeverni pol.

Otvorio ga je i počeo čitati. Sa svakom pročitanom rečenicom, nada u ljude mu se vraćala. To je bilo nešto što je priželjkivao godinama.

„Izvoli“, reče baka i spusti pred njega tanjir pun prženih jaja i kobasica. Znao je da ga potajno želi

Trznuo se, pogledao doručak, a onda ustao od stola. „Hvala, draga, ali moram ići. Pročitaj ovo pismo i sve će ti biti jasno.“

Odjurio je, ostavljajući je s pismom u ruci prije nego mu počne zvocati. Povikao je na vilenjake da mu spreme irvase jer žuri, pazeći na visinu i ton glasa jer sindikat vreba onda kad se najmanje nadaš. Zgledali su se zbunjeno. Odavno nisu vidjela Djeda ovako poletnog i ushićenog. Dok su oni uprezali irvase, Djed se mučio s odijelom od prošle godine u koje se jedva uvukao. Čim su završili s uprezanjem irvasa, Djedica je uskočio u sanke i odletio. Čekao ga je dug put do onoga koji je pisao pismo.

Noć se spustila nad uspavani grad kada je stigao. Zaboravio je kako u ovom gradu smog može biti gust i zagušljiv. Nije bio odavno ovdje, još od one godine kada ga je ona ženska ukinula u vrtićima. Pola godine je liječio čir na želucu koji mu je proradio od toga, a samo što se bio primirio. Zato nije ni dolazio, sve do večeras, a ovaj dolazak je bio poseban.

Na staroj kući je još uvijek stajao dimnjak, previše uzak za Djeda čak i u njegovim mlađim danima, ali kroz prozor nije mogao pa se nekako stisnuo i skočio u dimnjak. Treći put odluka o dijeti pade dok je silazio niz dimnjak stružući čađ stomačinom, a onda se zaglavi. Na trenutak se prepao. Zamisli nađu ga mrtvog u dimnjaku, zaboravljenog od svih. Kao u onoj jednoj epizodi Mjesta zločina, kojeg je toliko volio gledati.

Ipak se nekako odglavio i sišao do kamina. Polako se išunjao, tražeći put do dječaka koji mu je napisao pismo kada začu glasić.

„Djede? Stigao si.“

Okrenuo se i ugledao dječačića od nekih šest-sedam godina, s ogromnim prozorom umjesto prednjih zuba. Stajao je u svojoj pidžami, s plišanim irvasom u ruci.

„Rekli su da ne postojiš i da nećeš doći, ali im nisam vjerovao“, reče krezubo se smješeći. „Zato sam i napisao pismo i poslao ga. Znao sam da ćeš doći. Čekao sam te.“

„Ne bi li ti trebao spavati?“

„Da, ali želio sam te vidjeti.“

Djed sjede na fotelju, pored ukrašene jelke na kojoj su svjetlucale raznobojne lampice. „Dođi“, reče i pokaza dječaku da mu sjedne u krilo. Dječak priđe i sjede kako mu je pokazao. „Pročitao sam tvoje pismo. Stvarno to želiš?“

„Da, mama je tužna.“

„A ti?“

Dječak obori pogled. „Ja sam tužan što je mama tužna.“

„A nisi tužan što je tata otišao?“

„Tata je otišao na nebo. Dobio je krila i postao anđeo.“

„Ko ti je to rekao?“

„Baka.“

„Baka ti je pametna žena.“ Djed je sjedio razmišljajući šta učiniti za mališana i koliko je toga zaista u njegovoj moći. Sjetio se nekih usluga koje su mu dugovali pojedinci. Došlo je vrijeme za naplatu. Izvadio je mobitel, još uvijek se držao stare dobre Nokie 3310. Finci su to.

„Halo, ja sam. Jesam te probudio? E jebiga, šta da se radi. Imam hitan slučaj. Nego, sjećaš li se ono kad si me pitao da te pokrivam i da ćeš učiniti sve što želim kada dođe vrijeme za to? E pa, matori, došlo je vrijeme.“

Nakon što je završio razgovor, puhnuo je malo čarobnog praha u dječaka šaljući ga u svijet snova, a onda ga je odveo u krevet. Vrijeme je stajalo na svim časovnicima. Matori mu je rekao da će morati sve resetovati i da će to napraviti ogromnu zbrku u svijetu, ali dug je dug i morao se odraditi. A i praznici su. Treba unijeti malo ljubavi i dobrote u svijet.

Dok se Djed penjao uz dimnjak odlučio je po četvrti put da ide na dijetu, ali vrijedilo je. Ostale poklone će odnijeti nakon što Matori odradi svoje. Ujutro će dječaka i njegovu majku dočekati poklon, kakav nisu ni očekivali. Nasmijao se sebi u bradu dok je tjerao irvase dalje. Ipak nije toliko omatorio. Možda ipak otvori nalog na društvenim mrežama i prijavi one lažnjake. 21. je stoljeće. Kako drugačije postati popularan ako ne preko društvenih mreža? Možda da postane influenser? Što da ne?


Mirnes Alispahić

Mirnes je običan tip koji želi da bude pisac jednog dana kad poraste. U međuvremenu se trudi i vježba, a to možete pročitati na ovom sjajnom  portalu. Napiše ponekad i nešto u svojoj kolumni. Pravi se pametan. I  ima bijelog zeku crvenih očiju. I ovo je napisao u trećem licu. Ko još  piše o sebi u trećem licu? Ne budite stidni i pošaljite mail sa sugestijama, kritikama, prijetnjama. 21. je stoljeće. Gay stop. Nemoralne ponude stop. Hvala na čitanju i do sljedećeg čitanja budite mi pozdravljeni gdje god da ste.

P.S. Jesam li spomenuo da imam uvrnut  smisao za humor?

Comments

komentari