Pokloniti nešto od srca…

Predivni plavi džemper na sniženju? Ili možda ipak ove traperice koje bi mu savršeno pristajale? Saberi se! Tko još poklanja odjeću za Božić? Možda mame i bake djeci i unucima, ali prijatelji si takve stvari ne kupuju. Što onda? Okvir s nekom našom fotografijom? Ma molim te… To je već toliko isfurano da mi se lagano gadi. Dobro.. idemo dalje. Tumaram policama Müllera i tražim savršeni poklon kao i stotine drugih ljudi koje su nagurane sa mnom u ta četiri kata na Trgu bana Jelačića. Ne pronalazim ništa što bi me oduševilo, što bih želio kupiti. Što zapravo tražim? Nešto što bih i sam volio dobiti. Promatram ta ushićena lica koja pronalaze baš ono što žele: ogromnu šalicu za čaj jer osoba kojoj će ju pokloniti zaista voli piti čaj, neko veliko plišano stvorenje koje bi trebalo ličiti na medu, ali meni više baca na hrpu jeftine plastike koja će ionako stajati u kutu sobe i skupljati prašinu. Da, stolna lampa i nova maska za mobitel! To je pravi poklon… Nešto korisno, nešto što će osoba kojoj je poklonjeno koristiti.

Zastanem na sekundu dok mi se vid muti od nedostatka kisika. Lica se i dalje izmjenjuju pred mojim očima. Svako je nasmiješeno, ali u isto vrijeme namrgođeno. Cijene. Istrošit ćemo se za ove praznike kupujući nešto što će na kraju ionako ostati zaboravljeno negdje u kutu sobe ili na nekoj od polica. Nešto na što ćemo tek tu i tamo skrenuti pogled možda na tren zastati te produžiti dalje. Odlazim. Spuštam se pokretnim stepenicama prema prizemlju i izlazim na zubati prosinački zrak. Odlazim u Namu i kupujem konce. Dvije i pol kune za dva ili tri metra. Bijela – jer mi treba dobra baza. Kričavo zelena jer je to boja koju voli. Ljubičasta, jer se dobro slaže sa zelenom. Uzimam još tamnozelenu i dvije ili tri nijanse ljubičaste. I crnu, jer će mi trebati i nekakve konture. Izlazim iz robne kuće s dvadesetak kuna manje u svome novčaniku.

Nisam ni došao doma, a već sjedam na kauč, palim laptop i pokrećem novu epizodu serije koju trenutno pratim. Vadim konce iz ruksaka, poslažem ih na krevet i od svake hrpice odrežem od prilike metar. Zajedno ih sve vežem u čvor. Slažem ih. Iz vana bijela, zatim jedna crna pa naizmjenično zelene i ljubičaste do sredine. Simetrično slažem i drugu stranu. Prvi konac, prvi čvor. Prvi konac, drugi čvor. Drugi konac, prvi čvor. Drugi konac, drugi čvor. I tako dalje. Korak po korak pod mojim prstima nastaje oko tri centimetra debela narukvica. Ne žurim se, imam vremena. Pazim na svaki čvor, svaki je potez odmjeren. Ne smiješ prejako zatezati jer će uzorak ispasti nepravilan. Ne smije biti ni prelabav jer opet neće štimati. Jednim okom pratim seriju dok drugim budno pazim na položaje čvorova i koji konac dolazi na red. Završavam ju u jednome danu. Odmjerim joj duljinu, ocijenim da je u redu pa napravim završni čvor. Odrežem višak konaca, malo ju poravnam, probam kako sjeda na ruku i odlažem ju na stol.

Da, to će biti puno bolji poklon. Nešto što sam izradio svojim rukama. Nešto u što sam utrošio trud i svoje vrijeme. Nešto što će ga podsjećati na mene. Taj maleni poklon vrijedi neusporedivo više od onog plišanog mede ili maske za mobitel. Nije funkcionalan, ali je nešto što je izrađeno sa srcem, s namjerom da bude poklonjeno. Nije ništa skupocjeno, ali nije zbog toga manje vrijedno. Ne, upravo suprotno, ovakav poklon nešto je najvrjednije na svijetu. On je sama srž darivanja. Predajući ovu narukvicu u tuđe vlasništvo s njom dajem i dio sebe. Izrađujući ju utkao sam samoga sebe u to tkanje koje će nadam se osoba kojoj je namijenjeno nositi na ruci.

Napravio sam nešto jedinstveno na svijetu. Svaka je različita. Nikada nisam napravio dvije iste narukvice i nikada vjerojatno neću. Svaka je posebna. I svaka je odraz mene. Darujući ju svjesno ti poklanjam dio sebe. Zauvijek. Dajem ti nešto što ti nitko drugi ne može dati. Komadić sebe, svog srca. Da me se sjetiš i da se sjetiš da si voljen, da je nekome stalo do tebe. Da imaš nekoga na koga se možeš osloniti. Darujem ti ju da ti zagrije srce kada to nitko drugi ne može. Da se osmjehneš kada ju vidiš. Poklanjam ti nešto što je meni važno, jer jedino ti tako mogu pokloniti sebe.

Moji pokloni svoje mjesto nikada neće pronaći na policama supermarketa. Ne volim komercijalizaciju, ne volim potrošačko društvo. Ne volim velike fame koje se dižu oko božićnog darivanja. Volim male, slatke darove koji imaju dušu. Darivanje nije i ne smije biti davanje nečega što je nekome potrebno. Darivanje je jedna od najosobnijih gesta na ovome svijetu. Uvijek darujem ono što je meni važno, ono što predstavlja mene. Najviše se razveselim kada takav poklon i ja dobijem. Tek tada znam da me netko zaista voli i cijeni. Tek tada vidim koliko sam nekome važan.

A. B. Dax


Alen Bjelopetrović

A. B. Dax je znanstvenik u nastajanju, ilitiga magistar kemije trenutno na doktorskome studiju. Ono malo slobodnog vremena što imam najčešće provodim s olovkom u ruci  bacajući misli na papir kako bi bar malo rasteretio skoro pa preopterećeni mozak. Ponekad uzmem fotoaparat u ruke i lutam po Pulskim šumama tražeći napuštene i skoro zaboravljene tvrđave dozvoljavajući im da me odvuku u neki drugi svijet, u neko vrijeme koje je odavno iza nas.

Comments

komentari