blagdani, licemjerje, dječak

Blagdansko licemjerje i jedan uplakani dječak…

Bilo je doba ljeta, a sunce ranog ljetnog predvečerja užeglo je posjetitelje poznatog kafića Grada Zvanog Čežnja, a tako i mene i moju dragu prijateljicu, I. Kuloarski razgovori lebdjeli su oko nas kao oblaci koji najavljuju kišu, bili su zamorni i teški. I. i ja nismo se vidjele poprilično dugo i, uz šalicu razrijeđene kave, raspredale smo o novostima naših života i ljepoti grada kojim smo hodale u ljetnim sandalama.

A upravo negdje u tom trenutku, uvjerila sam se da Grad Zvan Čežnja nije uvijek grad za kojim bi netko čeznuo…

Goste kafića počeo je obilaziti dječak od nekih dvanaestak godina, sav prljav, u poderanoj odjeći i s tugom u očima. Put mu je bila tamna, a lice orošeno suzama. Bio je bos. Hodao je od stola do stola, moleći ljude da mu kupe hranu u pekari preko puta kafića. Klasično (stereotipno!), ljudi su ga krišom odbijali, hladnokrvno se vraćajući svojim kuloarskim spletkarenjima, odmjeravajući ga zmijskim pogledima, dok se uplakan približavao idućem stolu. „Ako ti dadem novac, kupit ćeš cigarete ili alkohol, bježi!”, odbio ga je neki par, očito dobrostojeći. „Daj, okani nas se, k’o da ne znamo da ćeš taj novac dati nekim starijima!”, ponovno odbijanje. „Nemamo novca.”, klasičan odgovor, gotovo kultni, koji dolazi od osoba koje redovito ispijaju kave u elitnim dijelovima Grada Zvanog Čežnja.

Gledala sam u to dijete. Maleni je bio mršav i izgladnio. Nije imao odjeće, obuće, hrane, a dovezao se na biciklu sa smetlišta koji je ostavio malo podalje kafića. A ja sam imala djetinjstvo o kakvom se piše u bajkama, prepuno smijeha i slatkiša! Za nekoliko kuna koje mu mogu dati, ja bih vjerojatno kupila neki šmekerski proizvod koji mi uopće nije potreban! Moja prijateljica gledala je u mene, sa suzama u očima. Moje su suze, pak, odavna počele teći niz lice. On samo moli za pecivo! Za. Jedan. Komad. Peciva. I moli ljude da mu oni kupe pecivo, a ne da mu daju novac.

Dječak, odavno izgubivši sav ponos, s nimalo dostojanstva i sklapajući ručice crne od prljavštine, stigao je tako i do nas, govoreći u suzama: „Tete, molim Vas, kupite mi pecivo, ne morate mi dati kune, samo mi kupite pecivo, gladan sam, molim Vas!“ Gotovo se mogu zakleti da mi je srce u tim trenucima još malo napuklo. Obje smo posegnule za novčanicima, a ja sam progovorila prva: „Slušaj me, dat ću ti novac, a ti ćeš sam kupiti pecivo, je li tako?“ Kimnuo je glavom, očiju ozarenih od sreće. Moja mu je prijateljica također dala novac, puna povjerenja. Mališan nam je zahvalio i odjurio. „Što god će učiniti s ovim novcem, ne bih spavala do kraja života da mu nisam pomogla.”, mislila sam u sebi. A ljudi oko nas, građani ovog sanjivog grada u kojem sve uvijek teče rijekom sreće i razumijevanja, samo su nas promatrali. Neki osuđivački, neki iznenađeno, neki zacrvenjeni od vlastite sramote. No nitko ravnodušno. Sunce je i dalje sjalo svojim ljetnim sjajem, grijući naša stopala, udobno smještena u sandale najnovijeg kroja.

Trudeći se vratiti u vrtlog onog veselog razgovora otprije, kada su nam riječi još uvijek zapinjale u grlu, I. i ja ugledale smo dječaka. Na svom polovnom biciklu sa smetlišta, vozio se iz smjera obližnje trgovine. Na biciklu je imao dvije poluprozirne vrećice, u kojima su se jasno nazirale salame, sirevi, kruh i sok. Jeftini brendovi, no hrana. Za nekoliko ljudi, ne samo za njega jednoga. Nije se okrenuo, nije nam mahnuo, no izgledao je uzbuđeno, dok je tjerao bicikl da vozi brže. I bio je sretan. I pokazao je da je, iako u poderanoj odjeći, obavijen prljavštinom i očajem svakodnevice koja ga je snašla, veći čovjek od svih nas koji smo tamo sjedili i licemjerno ispijali svoje razrijeđene kave!

Ovaj puta, suze radosnice tekle su mi niz obraze, a srce se treslo od velikodušnosti ovog čovjeka u malom!

I zato, u ovo takozvano blagdansko doba, želim se maknuti od svih floskula i od ogromne količine licemjerja koje susrećem svakim danom! Otvoreno priznajem da čitavim svojim bićem, nimalo, ni u kojem svijetu, ne podržavam komercijalizaciju osjećaja i pozivanje na ljudskost i pomoć onima kojima je to potrebno isključivo u doba blagdana jer svatko zaslužuje sretne blagdane! Ne! Svatko zaslužuje dostojanstvo, hranu, odjeću i pristojan život svakog dana u godini! Izigravati dobrotvora samo u vrijeme blagdana i samo u doba kada će se za to čuti, za mene je najniži stupanj ljudskog dostojanstva. Možete se i ne morate složiti, no izigravanje dobrotvora u doba blagdana zasigurno neće izbrisati suze i patnju potrebitih ostalih tristo pedeset dana u godini. A mi nećemo postati bolji ljudi samo zato što smo se, eto, za prepunim blagdanskim stolom, dok se prejedamo i u sebe trpamo dvadeset i četiri vrste kolača, sjetili da na ulicama postoji netko tko nije jeo nekoliko dana! Sjetite se manje sretnih svaki dan! Primijetite ih oko sebe jer ima ih i dok u ljetno doba za kuglicu sladoleda izdvajate pola satnice! Budite čovjek svaki dan! Kada ulice ne osvjetljavaju božićne lampice, već sjaj njihovih suza na umornim licima!

Nives Rog


Nives Rog

N.R. za sebe kaže kako je često sapliću vlastite misli. Još se češće šali kako u njezinoj glavi stanuje mnogo ljudi, mnogo osobnosti. A onda se pita – šali li se doista?! Pisanje je, ipak, unutar raznolikosti njezine duše, nit koja čvrsto povezuje sve vidove njezine osobnosti. A kada ne želi biti smirena, glasna je i nasmijana, u društvu najdražih joj ljudi. Svi su oni dio nje i nepobitno zaslužni za sve što jest i sve što vjeruje da će biti. Zato, zahvaljuje Svemiru na šarenim krpicama od kojih je satkana. Jer, voli sebe baš takvu kakva jest! Lutalicu!

Comments

komentari