poklon, darivanje, Božić

Maja Marić: Što darovati čovjeku kojem ne treba ništa?

Sv. Nikola samo što nije, čizmice su očišćene i u prozoru čekaju poklone. Božić je odmah iza ugla, a u našoj kući – i svi rođendani po redu. I već sam se spremala pisati o poklonima i darivanju i kako je samo nematerijalno bitno, toplina u ljudima, odnosi u familiji blablabla. I u redu, neću se praviti konj, činjenica je da bismo trebali prvenstveno misliti na nematerijalno. Na stvari koje se ne mogu kupiti novcem. Na putovanje koje je vrjednije od samog cilja. Ali kada vam zvoni pet datuma koji zahtijevaju bilo kakvu vrstu poklona, onda nije vrijeme za filozofske rasprave o negativnim stranama materijalnog života.

Za početak, dijete nije problem. Dijete nikada nije bilo problem. Obje imamo tendenciju teškog pronalaska puta kući kada uđemo u trgovinu s igračkama. A moje dijete je stvarno divno klupko pozitive tako da će nju obradovati i set njenog vlastitog posuđa s Djedom Mrazom, kao i crvena haljinica za Božić. Još pokoja sitnica i veselje će biti neizmjerno.

Ali znate, ja imam muža. I to muža koji, sirot, u tuđini, dočekuje svoj trideseti rođendan. I ne treba mu ništa. Ne želi ništa. Želio je slušalice par tjedana, a onda se sjetio da je zaboravio (!!!) da ima gotovo nove skupe slušalice kakve mu trebaju. Tako da ipak ništa. Od ostalih želja mu je simpa Nintendo (ali ne toliko da mu se isplati kupiti) i, ne znam, Audi Q7. Plavi, kaže Morana, plavi mora biti auto. Što bi se u narodu reklo – ja nako stala gledam. I razmišljam, nema šanse da se izvučem iz ovoga!

Jer vidite, mi smo zajedno gotovo trinaest godina. Što znači da smo prošli rođendane, godišnjice, diplome i zaruke; svatove, rođenje djeteta, zajednička seljenja i prve poslove. Poklanjala sam od čarapa i božićnih pidžama do satova i skupih kožnih novčanika. Bilo je tu iPhonea, putovanja iznenađenja, tematskih tetovaža i reprodukcija omiljenih slikarskih remek djela. Bilo je nematerijalnih vikenda u frendovoj kolibi, rođendanskih dočeka iznenađenja na Korzu, spontanih okupljanja prijatelja i intimnih večeri uz ritmički zvuk disanja tek uspavane bebe. Prošli smo sve zajedno i pružili si toliko toga – i materijalnog i nematerijalnog. I evo me sada, sjedim tu i blejim u prazno i nemam pojma što učiniti ove godine.

Uistinu imam osjećaj da što smo stariji, to smo sretniji. Je li to do mudrosti koju stječemo, do pametnijih odluka, promjene perspektive ili samo samopouzdanja koje raste – ne znam. Ali znam da je moj muž zaista osoba koja ima sve što mu je potrebno. Ili gotovo sve. I zato je stravično težak za kupovinu poklona – pogotovo kada sam se ja namjerila da to ne bude ‘samo obični poklon’. Pa ipak se radi o 30. rođendanu!

I dok ja tako kombiniram, planiram i razrađujem taktiku, ne mogu se zlovoljno osvrnuti na to koliko je njihov posao lagan! Jeste to uočili? Koliko je njihov posao lagan, a nekako ga svejedno prečesto uprskaju! Naravno, imamo mi uvijek taj jedan poklon kojem se potajno nadamo, ali toliko toga još dolazi u obzir – mi smo uvijek za komad oblekice, za divne nove cipele, za mekane kožne rukavice. Uvijek nam dobro dođe novo pakovanje starog parfema, novo (ili staro) izdanje omiljene knjige, skupe šalice nad kojima uzdišemo. Obradovat će nas pidžama jednako kao i sexy donje rublje, romantična večera ostavit će jednak dojam kao i vikend u planini. I uvijek ostaje prostora za klasičan nakit, retro role ili pretplatu za časopis koju oduvijek želimo, a eto, nikada ne napravimo.

S njima je uvijek neko ispipavanje želja koje ni sami ne znaju da imaju, kupovanje onoga što im je potrebno umjesto onoga što zapravo žele. No je li to stvar muškog mozga, djelovanje Marsa ili nesrazmjera ponude – uvijek imam osjećaj da biram poklon između čarapa i Mercedesa. Pa kako, brate, nikad nema neka sredina?! Kako može biti da mi se izbor svodi na ‘poklon za didu’ ili dužničko ropstvo?

Ili smo mi žene, ustvari, toliko ovisne o tričarijama, šopingu i statusnim simbolima da jednostavno ni ne vidimo da postoji ta sfera života u kojoj ti zaista ne treba ništa. Jer volio bi moj muž poklonjenu vikendicu, ali neće biti razočaran niti čarapama. Ja sam ta koja kemija, slaže i izmišlja. Ja sam ta koja pravi problem SEBI jer vjerujem da on zaslužuje više. Pa će valjda onda nešto od toga višeg i dobiti. Samo još nisam smislila gdje, kako, ni na koji način. Ali odbrojavanje je započelo i vrijeme mi već opasno curi!

Na svu sreću, njegove čizme u prozoru večeras nema tako da panika ne kreće danas! Vama svima sretan sv. Nikola i najsretnije jutro uz ove mališane koje bi i naranča obradovala. Blago nama s njima! Blago našim muževima s nama, kad smo već kod toga!

Maja Marić


Maja Marić

Kraljevna na zrnu graška dugo je bila moja najdraža bajka iako nisam znala točno reći zašto. Uz Snježnu kraljicu i Sretnog princa nekako je uvijek dirala tu neku žicu duboko u meni. Divna krasna mila pametna kraljevna kojoj jednostavno UVIJEK nešto smeta! Nešto poput graška. Maleno i nebitno, reći će neki. Ali ne i kraljevna! A takva sam i sama – krunu sam zagubila negdje putem, ali ostao je taj vječni osjećaj iritacije. Iz tuđe perspektive tako sam vječno bila razmažena, čudna, ufurana cura koja pati od sindroma Marije Antoanete! Ja se jednostavno nisam obazirala i pronašla sam ispušni ventil – pisanje. O svemu i svačemu, o radostima i tugama, o bjesovima i čarolijama, o najmračnijim sferama. O majčinstvu i tetovažama, o glazbi i gastarbajterima. O smislu postojanja i ljubavi prema kavi. Osim ovog divnog portala, pronaći ćete me i na #misusovo blogu. A ja ću i dalje pisati uvijek i svugdje, baš u inat grašku! A ostali… pa – neka jedu kolače!

Comments

komentari