Božić, pokloni, sjećanja, djetinjstvo

Priča o baki, djedu i prazničnom poklonu koji se pamti do kraja života…

Došao je i onaj period u godini kada sve šljašti, kada se dobro jede, dobro oblači, šminka i dobro troši. Period kada dobijamo i kupujemo poklone, a nije nam rođendan. Vrijeme darivanja.

Ja volim taj dio godine, volim da ukrašavam jelku, kuću… i tačno se, barem u mome slučaju, praznici osjećaju u vazduhu. Peku se najmirišljaviji i najukusniji keksići i sve miriše na vaniliju i šećer u prahu. Prave se adventski vjenčići, iznose se novi ukrasi za kuću, a stari se pakuju u kutije.

Biraju se veće čarape ili čizme za svetog Nikolu. Opet se gleda isti maraton filmova Hari Poter i Sam u kući, jer neke tradicije nikada ne mijenjamo. I tako, siti, sretni, veseli i zdravi ćemo da dočekamo sve praznike, a i da ih ispratimo. Opet će se sve vratiti na staro, proćiće i Božić i Nova Godina i život nastavlja svojim tokom. Ali hajde da ovaj put ne uradimo sve isto kao i do sada. Promijenimo scenario.

Zamijenimo glavne uloge. Do sada smo mi i naša porodica bili glavni, pustimo sada da drugi preuzmu tu ulogu. Oni kojima je takođe potrebno da osjete tu čar praznika. Nama tako malo, a njima nedostižno.

Izmamimo osmijehe. A srce utoplimo dobrim djelom. Ajde da pomjerimo svoje prioritete u stranu i mjesto ustupimo nekome dobrom djelu, naša duša vapi za tim. Oni svi usamljeni vape za društvom, a gladni vape za mrvu hljeba. Pomozimo nekome. Bilo kako. Toplom dekom i odjećom, šoljom toplog čaja ili osmijehom koji topi sav led i snijeg. Toliko je mogućnosti i toliko je ljudi kojima je naša sitnica ono što je njima trenutno najpotrebnije.

Sada ću vam ispričati jednu priču i možda dati ideju kako da usrećite recimo jednu baku ili djeda. Srela sam ih neki dan, nešto sam žurila i samo ih na brzinu pozdravila, viče bakica za mnom da dođem na kolače, obećam ja njoj i nastavim dalje.

Prijedu se meni kolači malo vremena poslije toga i ja se zaputim kod njih. Kad smo kod slatkog to se bome nikada ne odbija. Već sljedeću sekundu sjedam na klupicu, otvaram usta i trpam kolač. Djedica sjedi. Posmatra me…

Kaže: „Ogladnila, a?”
„Joj…”, rekoh: „Kolača nikad dosta.”

Smije se on, a bakica dodaje sjedajući kraj njega: „Ni njemu nikad dosta, džaba što doktor i ja pričamo da ne smije to jesti.”
„Ma šta doktori znaju.”, mrmlja djedica.
„Hoćeš reći da ni ja ne znam?” – upita ga ona.
„Neću.”, nasmija se on.

„E, moja ti…”, poče baka: „Godine nas stigle, djeda malo više izgleda. Nisu mu više dovoljne dvije noge treba i treću.”
Svi se nasmijasmo u jedan glas.
Kaže djed: „Sad sam brži sa tri noge od tebe sa dvije noge.”
„Odemo neki dan da djed sebi uzme štap. Zamijesim hljeb, rekoh, taman dok dođemo pa da ga pečem.
Ali vragu. Nađemo štapove, a djed stao, pa zagleda, pa odmjera, pa uzima, vraća, baca, uvrće…”
„Nije tako bilo.”,
prekide je djed.
„De, ajd, reci ti onda kako je bilo?”

Poče djed da priča: „Dođe dijete moje, period kada se ne možeš oslonit na ljude, a onda ni na noge. Kažu treba meni štap. Dugo sam se nećkao oko toga, ali vidim i ja da me starost obuzima, ajde reko da se naoružam. Odemo da kupim štap. Ne možeš to ko da kupuješ čarape. To će sada biti moj najbolji prijatelj. Da bi kupio štap moraš dobro da ga sagledaš, odmjeriš i proučiš. Mora biti dovoljno jak da se nasloniš na njega. Dovoljno brz da stigneš sa njim pogoditi neku štetočinu. Nećeš ga mijenjati kao šešir. Njega kupuješ i uzimaš za čitav život. To je moj saputnik do groba. Moram vidjeti da li se prilagođava mojoj šaci. Da li je spreman da mi pruži ono što mi treba? Kada ga stisnem da se ne izmigolji iz ruku. Doće dan kada bez njega neću moći ni u kupatilo. Na žalost, u mojoj ruci kao do sada neće biti samo babina ruka, nego i moga novog prijatelja. Ajde ti znaj da je on pouzdan i da će moći da mi obezbijedi ono što mi moja starost oduzima. To ti je dijete moje, isto kao sa prijateljem. Ne možeš otići na pijacu i samo ga kupiti. Moraš se sa njim družiti, razgovarati.. Težak je to put. A, često i uzaludan. Iznevjeri te, pa ti kloneš i padneš umom. E, isto ti je i sa štapom, samo što ne padneš umno nego fizički. A, pasti fizički u mojom godinama je pogubnije nego umno. I zato, moraš malo da razmisliš, pogledaš, razgledaš. Trebaš sada u život pustiti i novog prijatelja i oslonca. Pikirao sam sebi jedan. Onako, običan je, ali čini mi se pouzdan. Obilazim ja njega često i gledam. Vjerovatno ću ga i uzeti sebi.”

„Vidiš da je potpuno poludio, vrag će ga znati čemu sve to.” – dodaje bakica i ustaje polako odnosi prazne tanjiriće gdje je nekada bio kolač, a donosi domaći sok od ribizli.

Došla sam kući. Legla. I razmišljala, kakav štap bi meni bio dovoljno dobar u životu? Kakav oslonac? Koliko pouzdan? Da li bih pala? Da li bi me znao voditi kroz život?

U pravu je djedica što se toliko koleba oko nečega što je nama tako bezazleno i nebitno. E upravo u tome što je nama nebitno i nikada ne bismo na to obratili pažnju nekome i te kako bitno, skoro pa najbitnije – njegov oslonac.

Posmatrajte ljude oko sebe, ovo je vrijeme kada moramo svima pomagati i ne samo u ovo doba godine nego čitave godine. Posjetite nekoga za koga znate da je sam, oduzmi sat vremena svojoj obavezi i dodaj ga za nekoga drugog. Povezi nekoga ko ide pješke, a ti ideš autom. Obraduj neko dijete koje roditelji ne mogu iz ovih ili onih razloga obradovati.

Pružite ruku nekome da ustane. I opraštajte, ali zaista iz dubine srca oprostite svima koji su vas na bilo koji način uvrijedili, klevetali ili koje drugo zlo počinili. Vjerujte da će vam život biti lakši. Opraštajte da bi vam bilo oprošteno. Suđenja kojekakva ostavite za onoga koji sve vidi pa tako i neka sudi kada za to dođe vrijeme. I za kraj, nemojte u ovo vrijeme praznika, radovanja i svega što ide s tim zaboraviti na svoje mrtve. Nisu tijelom ali su duhom uz vas u te dane, posjetite grobove, zapalite svijeću i pomolite se. Nečijoj duši ćete pomoći, a svoju olakšati.

Marijana Paravac


Marijana Paravac

Tragač za smislom napisanih riječi. Kapetan broda koji umjesto mapa i kompasa koristi bajke za putokaze. U kofere samo stavljam prošlost. Hobi mi je da izmišljam sadašnjost, a preduhitrim budućnost. Student književnosti koji posjeduje svoju Književnu apoteku na Instagramu u kojoj besplatno liječim sve bolesti knjigama. Sa receptom ili bez dođite da biramo lijek. Izlječenje je zagarantovano. Pričam veoma glasno, ali zato tiho pišem. Loše procjenjujem ljude. Znam svašta da radim, osim da odrastem. Sa mnom se lako može. Ja sam komplikovano jednostavna.

Comments

komentari