Božić, ukrasi, lampice, komercijalizacija

Zašto bismo trebali voljeti Božić?

Tisuće svjećica obasjavaju gradske ulice. Sve treperi, sve se smije, a probuđena srca odašilju valove koji se združuju s bujicom zaraznog blagdanskog veselja koja preplavljuje i najmračnije kutke. Malo tko je ravnodušan na ono što vidi oko sebe… u zraku se miješa miris kobasica i kuhanog vina, potičući nas da se sjetimo toplog doma i onih dana kada zasigurno provodimo najviše vremena oko stola sa svojim najdražima.

Sa svih strana izviru nasmijana lica i tjeraju te i da se sam prepustiš čarima dobrog raspoloženja. Provlačiš se kroz gužvu s noge na nogu, promatraš sve sa zanosom i čak te ni ta nepregledna masa ne uznemiruje, dapače, ulijeva ti povjerenje da se još uvijek znamo veseliti, pa makar to bilo samo zbog blještavila božićne priče i zvuka dobro znanih melodija koje do tebe dopiru na svakom koraku, a koje i dan danas razdragano pjevušiš. Ono što se događa na gradskim trgovima i u parkovima za tebe postaje dio jedne prekrasne priče koja je upotpunjena i do najsitnijeg detalja.

No, s druge strane promatraš trgovine koje se pune pomno probranim artiklima, rijeka ljudi slijeva se svakim danom sve više prema blagajnama gdje pak nervozno prebire po novčanicima. Pa se zapitaš: otkad je smisao Božića postalo prvenstveno darivanje? I, zašto smo se više fokusirali na to da materijalno obradujemo drage nam ljude, nego da im poklonimo ono što se ne da kupiti novcima – a to je naše vrijeme?

Podvojenost glede božićnih blagdana nešto je što sve više dolazi do izražaja, naročito u vrijeme u kojem se obitelj kao takva potiskuje u drugi plan, a posezanje za novčanikom postaje najjednostavnije sredstvo kojim se nadoknađuje manjak vremena, pažnje i brige upućen najbližima. Lijepo upakirani pokloni dio su tog neodoljivog božićnog šarma kojem nitko ne može odoljeti. Uvijek ih je lijepo uručiti, ali teško je s njima uistinu ostaviti i dio sebe, za pamćenje.

Kada bismo barem radost i privrženost s okićenih gradskih ulica prenijeli prije svega u domove, ondje među dobro znane s kojima bismo trebali uistinu sudjelovati u svakom trenutku stvaranja naše obiteljske božićne priče. Ondje gdje se miris kolača ljubi sa zvukom osmijeha koji odzvanja svakom prostorijom, ondje gdje nema mjesta iskomercijaliziranim fintama da nas potaknu na veselje, gdje smo mi sami jedini izvor radosti i dobrog raspoloženja.

Neka imperativ svakog Božića ostanu obitelj i dobra hrana, ali neka i fokus tijekom ostala 364 dana u godini bude na tome da im se posvetimo više. Darovi će prije ili kasnije izblijediti ili završiti u otpadu, ali male trenutke koje ćemo zajedno proživjeti nemoguće je izbrisati i zaboraviti.

Neka vam s tom mišlju ovaj Božić bude najljepši dosad. 🙂

Ana Skelin 


Ana Skelin

Pozdrav dragim čitateljima! Moje ime je Ana, imam 24 godine i dolazim iz Šibenika. Studiram francuski i talijanski jezik i književnost i već nekoliko godina živim na zagrebačkoj adresi. Volim knjige, hranu, sve talijansko, djecu, putovanja, šetnje uz more, jednostavne i nasmijane ljude. Male stvari i trenutke koji me inspiriraju i potiču da kroz pisanje izrazim i upoznam samu sebe. 

Comments

komentari