Jedna obična vožnja, tramvaj, lekcije, život, Marija Klasiček, APortal, Tridesete, kolumna

Marija Klasiček: Sasvim obična vožnja tramvajem…

Lekcije. Životne, ljubavne, kakve poželite. Sveprisutne. Jedna se za drugom nižu. Misliš da si ih svladala, ali ne, one se vrate ili dolaze nove, kao ceste koje se granaju pred tobom u nedogled. Lijevo ili desno? Krenuti ili čekati? Šutjeti ili reći? Svađati se ili zanemariti?

Što je to život, osim mora odabira i nesavladanih lekcija?

Pišem ovo u teku dok se vozim u polupraznom tramvaju, ovako nešto nije mi se desilo već dugo. U ovo doba godine grad vrvi od ljudi i tramvaji su gotovo uvijek pretrpani kao riblje konzervice, ali ovog puta, par ljudi, svak sa svojim mislima, moja teka, karta koju sam kupila, i lagana vožnja kroz Ilicu.

Dok vi budete ovo čitali bit će srijeda i dan će možda biti manje tmuran. Upravo je pola 4 i vani je već polumrak. Ilica bliješti sva okićena kuglicama i blagdanskim svjetalcima a ja želim doći kući da se ugrijem. Još jedan dan pun obaveza i razmišljanjem o potezima koji će možda obilježiti sljedeće desetljeće moga života.

Nekoliko stolica ispred mene, okrenute jedna nasuprot drugoj sjede dvije djevojke i pričaju o Elli Dvornik i njenoj tek rođenoj bebi. Možda da bolje kažem tračaju? Pričaju o rasipanju novcem, moraliziraju, smiju se i izruguju. Pa okej, pomislim trudeći se da ih ne čujem. Svatko ima pravo na svoje mišljenje, ali ta mlada žena upravo je postala majka, zar baš ništa lijepo o tome nemaju za reći?

Odlučim ne donositi zaključke i hvatam se za rukohvat kako tramvaj zacukava. Stali smo, vrata se otvaraju, u tramvaj ulazi nekoliko ljudi, a one dvije djevojke silaze veselo dalje nastavljajući istu temu. Stolicu ispred mene sjeda mlada poslovna žena. Uredno slaže torbu na krilo, sjedi uspravno i vadi slušalice za mob. Odlučim gledati kroz prozor jer smatram da je ružno pilijti u druge ljude. Odjednom sam uključena u njen razgovor, jer je upravo nekog nazvala. S obzirom da na ušima ima slušalice nije svjesna koliko je glasna i svi se pomalo okreću i gledaju u nju zbunjeno, dok ona nekome žustro objašnjava kako mora izgledati stol za neki događaj. Doima se ljuta. Prekida razgovor, cijeli tramvaj uzdiše s olakšanjem.

Stanicu kasnije u tramvaj ulazi mama s bebom koja neutješno plače. Svi su ponovno nervozni, a majka vidno iznervirana jer ne može smiriti malenu. Ispričava se i kopa po torbi tražeći dudu, koju par trenutaka kasnije bebica ljutito ispljune. Pomislim kako je teško biti majka i sjetim se one dvije djevojke od prije.

Kolorit života. Sveprisutna netrpeljivost. Iako se zapravo ne znamo, svatko u ovom tramvaju nekoga nervira. Svatko je u svom svijetu, zamišljen, zabrinut i sa željom da nekud što prije stigne. Nijedno nasmijano lice oko mene. Nimalo radosti što se tjedan bliži kraju, što nema gužve i trenutno ne pada kiša. Nimalo razumijevanja za majku s uplakanom bebom, kojoj možda rastu zubići i to je smeta, a ne može drugačije pokazati da joj se nešto događa osim plačem.

Osuda društva za sve i svakog. Svi najpametniji, svi moralni, svi ispravni – za sebe. A kako izgledaju ostatku svijeta, to ih ni malo ne brine.

I ja vjerojatno nerviram nekog iako se trudim u nikoga ne gledati i nikoga ne osuđivati. I često u životu ispadam zla dok pokušavam biti neutralna. 

Ova kratka vožnja tramvajem i to vrijeme koje sam uzela za razmišljanje, dalo mi je kristalno jasnu sliku većine ljudi danas, okrenutih i fokusiranih samo na sebe. I čini mi se da baš nitko od toga nije ciijepljen. Znam da ni sama nisam. Iako se trudim. Ali često ispadne uzalud.

I odjednom shvatim da je i to lekcija, pronaći se u masi i shvatiti što radiš krivo, shvatiti da ne možeš mijenjati ljude, ali možeš svoj pogled na njih. Možeš uputiti osmijeh nervoznoj mladoj mami i pokazati da razumiješ, možeš ignorirati zlobne komentare mladih, naivnih djevojaka koje ne shvaćaju da i same mogu biti žrtvama trača i možeš nadobudnoj ženi ispred sebe šapnuti da je preglasna dok razgovara na mob, onako dobronamjerno, jer tako će je svi slušati i dok priča o tamponima.

Možeš, ali nitko to ne radi. Svi se brinemo za sebe. I svi smo dvolični.

Na kraju sam ipak uputila osmijeh i propustila mladu majku dok je izlazila iz tramvaja. Možda nisam promijenila svijet, baš ni mrvu ali sam počela svladavati još jednu lekciju jer život je putovanje, a ljudskost?

Ljudskost se uči svaki dan.

Marija Klasiček


Marija Klasiček

Autorica, kolumnistica i nagrađivana umjetnica, Marija je vlasnica portala Amazonke.com i glavna urednica. Svoju ljubav prema umjetnosti, spojila je kroz pisanu riječ i note. Uz to što potpisuje sva svoja glazbena djela, aktivno sklada i za mnogobrojne estradne umjetnike. Za sve što napiše kaže: “To je napisao život… nisam ja.” 

Comments

komentari