Božić, sveti Nikola, pokloni

Nela Baričević: Darovi ispod slojeva svakodnevnih rutina…

Vrijeme je darivanja bližnjih.
Vrijeme je darivanja potrebitih.
Vrijeme darivanja svojih svjetlosti.
Vrijeme darivanja usamljenih i žalosnih.

Ali, je li vrijeme darivanja karticama ili srcem? Pokazuje li se ljubav otplaćivanjem na rate, ili u zanositom valu blještavih emocija koje se od težine svakodnevnih moranja i trebanja zakopaju duboko pod slojeve naših svakodnevnih rutina? U slučaju da se slažete da je riječ o potonjem, nije li vrijeme da emocije koje se aktiviraju početkom prosinca očistimo od nataložena smeća i s tek spoznatom svjetlošću pogledamo u sebe?

Ali, je li vrijeme kolektivne nesigurnosti u papire koji šušte idealno vrijeme za posezanjem za novčanikom na svakom adventskom štandu? Dakako da nije. Ali, nije li vrijeme da shvatimo da i nije do veličina tih lica s majušnih šuškavih naslovnica, nego do osjećaja koji su neprocjenjivi kao artikl u kakvoj prodavaonici ljubavi i sreće?

Bogataši. Mi smo bogataši. (Sad se grohotom nasmijte sigurno ukalupljeni u vlastite žalosti pa pročitajte opet – da, mi smo bogataši. Ti si bogataš.) Jeste? I ja sam. Dvaput sam pročitala. I nisam ništa “bolja” od vas. Kao u tek oprane trešnje u lavoru na bakinu vrtu, prečesto posve raširim šake pa zagrabim u džepove. Slijeva se sitniš, a krupno ostaje u ruci da se potroši. Jer oni koje volim, ne zaslužuju da na njima štedim. S time će se pak, sigurna sam, svatko složiti.

A zaslužuju li ti moji voljeni mene nervoznu, mene iziritiranu tom mjesečnom ratom na repeatu? Ili zaslužuju da odemo na kakvo piće i u siječnju? Da prošetamo gradom i da ih počastim kakvim komadom odjeće izvan sezone darivanja? Jer ih eto volim. I baš ih u tom, za svijet ni po čemu posebnom, danu želim učiniti sretnima malim izletom u materijalno. Zaslužuju li da provodimo slobodno vrijeme, da se veselimo, da širimo ljubav kao krila i ostatak godine? Zaslužuju.

Ipak, to vam pišem ja koja sam odlijepila od sreće, a novčanik mi je odlijepio od pameti na prvi Božić mog malog Patrika. Na Božić mog najslađeg nećaka. Htjela je teta pokazati da je najponosnija na svijetu što je ovaj medenjak baš moj nećak. Htjela sam njega učiniti najsretnijim djetetom na svijetu. Ljudi smo, je l’… Čak ne mogu reći da sam ikada zažalila taj rastrošan izlet. No on je tada bio tek beba od osam mjeseci. Nije znao odmotati poklon, a kamo li da je bio fasciniran time kako je to teta lijepo umotala i kako je spasirala tu tamnoplavu mašnu.

Prošli su mjeseci dok moj dječji favorit svog XXL medu nije doživio kao super prijatelja. Ali ipak ga je doživio! Pa se sada valja s njime po podu, leži na njemu, priča mu, vuče ga za sobom iz jedne u drugu prostoriju. Prošao je tek koji tjedan, a njegov mu je brbljavi psić dosadio. To je bilo to! Uvijek iste pjesmice. Iste rečenice. Iste želje i pozdravi. Dosta te igračke, idemo dalje… Logično. Naposljetku, odraz odraslih reflektira bitno drugačiju sliku od odraza djece, ali na koncu dolazimo do istoga. Do malenog drvenog anđela koji nosi njegovu ugraviranu fotografiju i tetine riječi. Riječi ispisane za njega. Kratak putopis života. Ne ovog našeg ili nekog drugog grada. Života. Jednostavno života. Kratak putopis kojim su svi okupljeni bili duboko dirnuti, a za kojega se nadam da će dirnuti njega jednom kada dovoljno poraste da ih sam pročita i da se možda, samo možda, zamisli nad njima.

Ta je gesta potapanja uma u dušu u potrazi za najispravnijim, najiskrenijim i, potencijalno, najkorisnijim riječima bila ogledalo prava blagdanska duha. Bez pretjerivanja. Taj majušan okvirić u drvetu s anđeoskim krilima i jednom proširenom rečenicom bio bi dovoljan. Dovoljan dokaz njemu koji pored puse u obraz i nježna zagrljaja nije trebao nikakva dokazivanja. Nije trebao ništa osim kakva djelotvorna sredstva za suzbijanje boli kod rasta zubića. (Takvo što, a djelotvorno još nismo pronašli pa me prosvijetlite za neke nove klince.) XXL medo mogao je stići i koji mjesec kasnije. Brbljavi psić nije čak nikada morao ni doći. Nešto bi mu drugo ta dva-tri tjedna okupiralo pažnju. Nije moralo, ali ponavljam da mi je drago da je. Ono što mi je još draže jest postojanje tog okvirića za kojeg se trebalo i potruditi, osim prošetati do dućana i pasati oči raznovrsnom ponudom i #ekstrakul dječjim igračkama. Trebalo je pronaći idealnu fotografiju, pripremiti ju, osmisliti poruku i napisati tekst. Trebalo je posegnuti, ponovno naglašavam, umom u dušu. A što je drugo smisao blagdana, ako ne upravo to?

Shvaćam da svatko tko poklanja nije za posezanje za dušom.
Shvaćam i da svatko kome se poklanja nije za zadiranje u dušu.

Tako ću, shvaćam, i ove godine biti dijelom kolektivne histerije. Tim više što kupujem u posljednji čas kad se ljudi najviše šepure i najsnažnije laktare. I ove ću godine kombinirati svoju nutrinu s onim općeprihvaćenim. I ne. Ne samo zbog tih drugih. Kao što rekoh, i sama sam dvaput čitala dio u kojem stoji da smo bogataši – bogataši dušom, ako to samo želimo biti. I kao što vam ne rekoh, ali se iz opisa darova vidi, volim ja posegnuti u lavor za krupnim trešnjama i volim izvlačiti velika lica s majušnih naslovnica i njima, uvjetno govoreći, plaćati ljubav. No na kraju me dana vodi osjećaj, i kao što mi ni sama knjiga kao poklon nema istu težinu kada u njoj stoji posveta kao produžena ruka emocija koje iz nje pršte, tako mi ni #uberkul čajnik u pastelnim, ovosezonskim bojama nema istu težinu kao onaj uz kojega nespretnim rukopisom, s kojom krivo ispisanom pa prekriženom riječju, stoji poruka ljubavi i nade.

Vrijeme je poklanjanja svoje blagosti.
Vrijeme je poklanjanja svoga vremena.
Vrijeme poklanjanja pažljivo čuvanih riječi.
Vrijeme poklanjanja pažljivo osmišljenih djela.

Bez fige u džepu shvaćam da svatko tko poklanja nije za posezanje za dušom. Bez fige u džepu shvaćam i da svatko kome se poklanja nije za zadiranje u dušu. Bez fige u džepu povuci ovo vrijeme u vlastite dubine pa izronjenim probudi te iste dubine u drugome. U drugome svome.

Nela Baričević


Nela Baričević

Vjerujem da ste to već masu puta čuli, no ja Nela, uglavnom udobno skrivena iza svojih inicijala, zbilja pišem od kada znam za olovku u svojoj ruci. Uostalom, zbog ljubavi spram pisane riječi diplomirah novinarstvo. Paralelno pisanju dužih djela, uživam pišući kraće priče kako za kolumnu koju upravo čitate, tako i za različite natječaje. Jedan me od njih odvodi u Otzenhausen gdje širim svoj krug zaljubljenika u književnost. U stvaranju su mi, osim olovke, temeljno oruđe osjećaji i sjećanja. Kažete od njih se ne živi? Slažem se. Ne živi se od njih, već zbog njih… Ne vjerujete li, zavirite u moja ispisana lutanja na FB stranici koju vodim, a naći ćete ju upišete li: “potpisuje N.B.”

Comments

komentari