amazonke, aportal, darivanje, blagdani, poklon

Umjesto pomorandže u čarapi

Negdje sam nedavno pročitala da je prije za vrijeme praznika, kada se okače one novogodišnje čarape, jedan od najljepših poklona bila pomorandža. Danas, pomorandža je precijenjena stvar, imaš je u svakom marketu i nije baš nešto naročito ukusna. I negdje između je nestala i magija darivanja.

Vidi, nije stvar u pomorandži do koje se ranije teško dolazilo i koja je sama po sebi bila dragocjenost. Ti možda vidiš samo običnu narandžastu kuglu ukusa, a ne vidiš koliko je trebalo kiše i zemlje da ona poraste i koliko je njeno bogatstvo ispod kore. Ne vidiš da ti to priroda poklanja djelić života. Na kraju, ne vidiš ni onog ko ti je darovao tu malu kuglu zdravlja. Danas bojim se, ta ista pomorandža bi završila kao oružje u pokušaju ubistva gdje je glavni počinilac nezadovoljno dijete jer nije dobilo novi AJ-fon, skuter ili zvijezdu padalicu.

Gdje se to izgubila magija koju su pokloni nosili? Jer vidiš, nikad to nije samo poklon. Današnji svijet je previše materijalizovan i ljudi su nekako postali daleki, zatvoreni, sami sebi dovoljni, sivi i možda jednostavnije, mrtvi. Što veći poklon, to manja ljubav. Grižnja savjesti ili…? Iskupljenje? Šta tebi znači taj mali paketić u koji ćeš da upakuješ jednu najobičniju čarobnu snježnu kuglu u kojoj se nalazi baš ona klupa na kojoj si prvi put sreo/la ljubav svog života? Zapitaš li se nekad koliko ima onih koji nikad neće primiti taj paketić, koliko ima napuštene djece, kuca i maca koje neće nikad osjetiti taj djelić pažnje koju ti tako olako shvataš.

Nikad meni poklon nije bila gomila papira i crvena mašna, kartonska kutija i par rukavica. A ni sama ne umijem da biram poklone. Kad su fabrički pokloni u pitanju, ja ću se uvijek odlučiti za knjigu. I hajde da ih nazovemo pravim imenom, jer to pokloni nisu. To su stvari. Moji pokloni su uvijek bili nekako drugačiji. Original zagrljaj, brendiran poljubac, unikatno prijateljstvo, sve to zapakovano u plahte duše, sa srcem na kraju. Komadi srca, bre. Onako nezgrapno otkinuti kao kad lomiš pogaču rukama. Nikad nemam maramice u džepu, ali imam sjajno rame za plakanje koje poklanjam i rukav koji još uvijek može da posluži. Oduvijek mi je najveći poklon koji sam ikad dala bio dugačak cijelih 175 cm, težio je između 60-65kg i bio je upakovan u ženu sa mojim likom. Vjerujem da se to uvijek više cijenilo od kaputa na sniženju.

Vidiš, sve to što se siluješ da imaš, nije baš toliko vrijedno kad dođu neke tuge u goste i pogledaš u  novi AJ-fon, a tamo pun imenik ljudi koji nikad nisu tu. Otvoriš ormar i sve te haljine ne umiju tako dobro da grle kao najbolji drug i sve one porcelanske figurice u vitrini nisu baš toliko kvaitetne kao suze olakšanja kad se nasloniš na onog svog. Ako ga imaš. Valjda imaš. Zalud ti je sav taj šebi šik namještaj kad ti je najbolja drugarica upakovana u lažnog prijatelja. Izem ti ja takve poklone. Hvala, molim lijepo, ne poklanjajte mi ta lažna tapšanja po ramenu i nikako mi umjesto mašne nemojte kao ukras dodati ono „Biće u redu…“.

Ima tako djece koja će za Novu godinu i praznike dobiti bar deset paketića, ali najljepši poklon koji možete da im date jeste upravo saznanje da ima onih koji nemaju svoju čarapicu za poklon i nemaju ni kucu ni bata ni seku, da ima onih koji nemaju ni svoj krov iznad glave i Deda Mraz ne može da dođe, a ni bogati striko iz Amerike. Zato uz paketić, nauči dijete da daje a ne samo da traži. Da poklanja, i paketiće i zagrljaje. I Ljubav. Iskrenost. Jer previše smo mi odrasli poklonili tuge za narednih deset generacija. Jer darivanje nije samo primopredaja kartonske kutije i ukrasnog papira. Lako je kupiti poklon u radnji, hajde budi hrabar pa sebe pokloni.

U životu sam primila svega par poklona, ne zato jer nije imao ko da mi kupuje već upravo zato što mi nikad nije bilo drago da neko troši novac zbog mene. Ja sam željela ljubav, sestru, pažnju i zagrljaje i nečiji rukav koji ću da uslinim nakon plakanja. Željela sam prijatelje i topao dlan ruke. Siguran zagrljaj. A obično bih dobila nekog plišanog zeca, košulju za broj manju, sintetičku haljinu ili buket cvijeća koje ne volim. Knjigama bih se radovala, ali niko to nije shvatao za ozbiljno. Poklanjali su mi ono što su mislili da bi se njima svidjelo, a ne ono što sam ja željela. I tako sam ostala uskraćena za sve ono što se novcem nije moglo kupiti. No nema veze, ima i ljudi koji me poznaju dovoljno da znaju kad da zagrle i kad da pošalju poruku. Dok njih imam, bogata sam.

I tako, dok se decembar razvlači po ulicama, i dok snijeg neprestano pada, ja sam i danas dobila jako lijep poklon. Predivan dan u društvu prijatelja, brdo smijeha, grudvu u glavu i iskren razgovor. A ti? Koga si ti danas kupio?

Selma Šljuka


Selma Šljuka

Ko sam ja?
Najmlađe dijete moje porodice. Diplomirani inžinjer (aha, jesam)
e-komunikacija. Kažu i da sam pjesnik. Rođena u Crnoj Gori, i nasukana na
njene hridi. Vegan koji vjeruje u bajke, i ljubav. Ponosna vlasnica
(trenutno) dvije knjige poezije, “Deseto nebo” i “Maloljetni suncokret”.
Zaljubljena u more i nebo. Eto, čovjek sam. Žena sam.

Comments

komentari