Branko Ćopić

Prva asocijacija na Branka Ćopića zasigurno je obožavana Ježeva kućica. Ne znam postoji li priča koja je jače obilježila naše djetinjstvo, a da istovremeno jednako snažno obilježava i djetinjstvo naše djece danas. Bezvremenska ljepota i vrijednost poruke Ježeve kućice dovoljno govori o živom jeziku, savršenim rimama i mudroj, a zabavno upakiranoj fabuli. Zauvijek ću pamtiti završnu priredbu koju su naši vrtićarci „Dinosauri“ pripremili za oproštaj. Uz pomoć i uporno vježbanje sa svojim divnim odgojiteljicama, djeca u dobi od 6 godina naučila su cijelu Ježevu kućicu napamet i uz pjesmu je odglumili pred nama, ponosnim i ganutim roditeljima. Nakon toga, često sam stihove Ježeve kućice koristila u trenucima kad se mojim dječacima nije išlo kući iz parka ili iz gostiju. Samo bih posegnula za stihovima o vrijednosti doma i uz smijeh bi me poslušali.

A tko je bio Branko Ćopić? Rođen je na prvi dan 1915. godine u selu Hašanima, ispod planine Grmeča u Bosni i Hercegovini gdje je proveo djetinjstvo i završio gimnaziju. Učiteljsku školu završio je u Karlovcu, a Filozofski fakultet u Beogradu u kojemu je proveo ostatak života, sve do svoje tragične smrti 1984. godine. Već za vrijeme studiranja počeo je pisati priče za beogradsku „Politiku“, a uskoro je postao urednik Pionira, nakon čega je svoj život posve posvetio književnom radu.

Bio je prvoklasni književnik, pisao je romane, pripovijetke i poeziju. Utjecaj rodnoga kraja iščitava se u njegovim prvim pripovijetkama u kojima živopisno opisuje svakodnevnicu života u Bosni kroz živote „običnih, malih ljudi“, koje su kasnije objedinjene u zbirkama priča „Pod grmečom“ i „Borci i bjegunci“.

Svakako je jedna od najsnažnijih asocijacija na Branka Ćopića ona koja ga povezuje s pisanjem o Drugom svjetskom ratu. I zaista, mnoge njegove priče inspirirane su partizanima, ratom i njegovim pogledom na društvo. U svom prvom romanu „Prolom“ pisao je o ratu, nakon čega je s istom tematikom nastavio u brojnim književnim djelima.

Najzapamćenije i većini najdraže su Ćopićeve priče o djeci, djetinjstvu i radosti dječjeg doba. Meni najdraža Ćopićeva knjiga i jedna od najdražih koje sam ikad pročitala je „Orlovi rano lete“. Kao dijete, obožavala sam je čitati i imala sam osjećaj da je neko drugo dijete, vješto s perom, napisalo tu knjigu. Jer kako bi netko odrastao tako dobro razumio dječje glave i buntovna dječja ponašanja? Dječaci iz priče bili su hrabri i mudri, nestašni i šaljivi, lijeni i vrijedni, brzi i spori… A svi su poštovali svoje različitosti i sa svojim međusobnim različitostima se nadopunjavali. Meni je to bilo genijalno!

Da ne spominjem da su i curice imale važnu ulogu – učiteljica Lana, toliko obožavani lik, djevojčice u logoru koje su uvijek bile korak ispred dječaka. Bio je to odraz Ćopićevog poštovanja prema ženama. Stihovi koje su likovi duhovito bacali kroz pjesmu i smijeh prate me i danas. Orlove sam nedavno čitala zajedno sa svojom djecom i sada se često smijemo stihovima poput: „Ništa nema da te brine, od ovoga pacov gine.“ Stihovi su to koje je moj najdraži lik – Stric, nosio na improviziranom šeširu napravljenom od kartona u kojemu se nalazio otrov za štakore. Kakav smisao za humor, zar ne? U Orlovima nisam tražila niti našla ništa drugo do ode bezbrižnom djetinjstvu, odrastanju jedne generacije dječaka i hrabrosti i buntu protiv onoga što ugrožava tvoj život ili zdravlje. Sve to upakirano je u zanimljivu priču, protkano urnebesnim humorom i istkano najfinijim emocijama, onim smijehom koji te načas baca na pod, da bi par stranica nakon toga lio suze suosjećanja nad omiljenim likom.

Ćopićev književni opus je impresivan, autor je sljedećih djela: “Pod Grmečom”, “Borci i bjegunci”, “Planinci”, “Priče ispod zmajevih krila”, “Ognjeno rađanje domovine”, “Družina junaka”, “Bojna lira pionira“, “Ratnikovo proljeće”, “Sunčana republika”, “Rudar i mjesec”, “Doživljaji mačka Toše”, “U carstvu leptirova i medvjeda”, “Doživljaji Nikoletine Bursaća”, “Orlovi rano lete”, “Lalaj Bao, Čarobna šuma”, “Ježeva kuća”, “Ne tuguj brončana stražo”, “Partizanske tužne bajke”, “Priče zanesenog dječaka”, “Djeda Trišin mlin”, “Magareće godine”, “Slavno vojevanje”, “Bitka u Zlatnoj dolini”, “Vratolomne priče”, “Noge na klancu, glava na vrancu”, “Lijan vodi karavane” i “Bašta sljezove boje”.

Čitajući na internetu posljednjih tjedan dana vijesti, ne mogu ne pomisliti da u sljedećim stihovima Branka Ćopića ima nešto proročki : “Gdje su među ljudima granice? Nema u čovjeku ni Vlaha ni Turčina. Postoji samo golema ljudska bijeda i nevolja. Jednako i vlaška i turska.”

Toma Kuruzović, glumac koji je odglumio Nikoletinu Bursaća, u svom intervjuu govorio je o veličini Branka Ćopića i o tome kako je on bio čudesno vidovit čovjek. Kuruzović je za Ćopića rekao da je imao proročanski um i da u svojim književnim djelima nikad nije bio protivan, a vazda – antiprotivan, za što kaže da ga je žigosalo, prokazivalo, proganjalo i progonilo do užasne smrti za koju se sam opredijelio krajem ožujka 1984. godine. Kuruzović smatra da je Ćopić svojim samoubojstvom želio poslati najsnažniju poruku – da ne želi sudjelovati u rasturu zemlje onih „drugova“ koji su je stvarali, što mu je bilo previše za podnijeti. Iako je pisao o partizanima, Ćopić je za komunistički režim bio „trn u oku“, a njegova satira ubojitija od puške, čega je Ćopić bio svjestan. Već 1950. godine počeo je kritizirati režim, a ubrzo nakon toga na Kongresu antifašističkog fronta žena boraca, Ćopićeva majka, koja je u ratu izgubila najstarijeg sina i supruga, javno se suprotstavila Titu zbog toga što je Ćopića u svom govoru nazvao izdajnikom.

Od tada, Ćopić se nije mogao smiriti, a nakon što su mu priče počele biti cenzurirane, nastavio je pisati držeći se svoje izjave „Ja sam napisao istinu, a kažu mi da sam neprijatelj države, jer o tome pišem. A ja mislim da sam prijatelj, jer pišem i govorim o onome što nije dobro, a što može da se popravi“.

No 26. ožujka 1984. godine, Branko Ćopić je odlučio da mu je svega previše, napisao je oproštajno pismo koje je završio riječima „Zbogom lijepi i strašni živote“ i oduzeo si život.

Prije toga je rekao: „Vi hrabri živite, i opet preživljavajte ono crno i ono prošlo. Ono što vam ponovo dolazi. Ja ne mogu i neću“. Izašao je iz kuće, pozdravio svoju ženu, počastio pićem ljude koji su bili u kavani i prošetao do mosta na Savi s kojega je skočio i ubio se. O njegovoj smrti u tadašnjim medijima govorilo se malo, a kao razlog Ćopićeva samoubojstva navedeni su problemi sa živcima.

Živci ili poruka koju je tim činom želio prenijeti, razloge možemo nagađati ili ih iščitavati iz njegovih djela. Ćopić je u svojim djelima ostavio dio sebe, dio bezbrižnog djetinjstva i unatoč ratnim neprilikama o kojima je pisao, poruku života u miru. Na kraju djela „Orlovi rano lete“ Ćopić je poslao upravo takvu poruku: „Neka bude onako kako ste se vi dogovorili na posljednjem sastanku u Gaju: oni koji ostanu živi, sastat će se jednog dana opet u Prokinu gaju, naložit će vatru u logoru Tepsija i oko nje će pričati o onima koji se nisu vratili. Pričat će dugo i s ljubavlju, ali samo lijepe stvari. Samo lijepe stvari, jer to jedino ostane iza čovjeka i to je bilo jedino bogatstvo naših dječaka.“

Završit ću ovaj pogled u prošlost s Ćopićevim komentarom na novi kaput koji je sa suprugom kupio u Parizu. Bio je skroman čovjek te je isti kaput nosio do smrti, jedino je ovratnik, nakon što se pohabao od nošenja, okrenuo i zašio na drugu stranu. No kad je tek dobio novi kaput, iako je bio dobar, pariški kaput, on ga je pregledao i rekao sljedeće: „A, ne dopada mi se, jer su džepovi mali, ne mogu u njih da stavim knjigu“. Mjerilo kaputa je bilo da u džep stane knjiga, nakon čega su mu krojači proširili džepove. Oduševljena ovim komentarom, puna emocija završavam ovaj pogled u prošlost.

Priuštite si radost čitanja Ćopićevih djela. Zaslužio je to.

Anita Ratkić Šošić


Anita Ratkić Šošić

Anita Ratkić Šošić za Amazonke piše kolumnu Dašak pozitive namijenjenu svim ženama koje žive, misle i rade u petoj brzini, ali naravno i muškarcima koji se ih se ne boje. Osnivačica book cluba i projekta „Dašak pozitive“, velika pobornica zdravog pozitivnog razmišljanja i djelovanja, Anitin cilj je uspjeti biti svojom u svakodnevnici ispunjenoj brojnim obavezama. Otuda i naziv – Dašak pozitive, jer uvijek se može naći nešto lijepo na što se možemo osloniti, skupiti snagu i ići dalje. Dokle? Dokle si dozvolimo. A Aniti kažu da si često dozvoljava previše, na što ona odgovara da je tek počela.

Comments

komentari