Krampus i njegov Krampus

Kada sam bila mala vjerovala sam u sve i svašta – da djecu donose rode, da zubić vila ostavlja novac u zamjenu za zub, da će žabac postati princ ako ga poljubiš, da Sveti Nikola ostavlja slatkiše u čizmicama, naravno, ako sam dobra…

U sve sam to svojevremeno vjerovala i kako sam odrastala tako sam odbacivala jedno po jedno. Za sve je postojalo vrijeme kada bih spoznala da to i nije istina, nego još samo jedna bajka, legenda ili spomen na davni događaj. Ali od svega toga najviše me mučio Sveti Nikola i Krampus. Da, koliko god se trudila nikada nisam uspjela vidjeti trenutak kada Sveti Nikola napuni čizmice. Nikada nisam uspjela probdjeti noć, ali ujutro bih bila sretna jer sam dobila poklone što je značilo i da sam bila dobra.

Danas kada sam odrasla svjesna sam što je istina, a što laž. Nisam proučavala te istine i laži, ali nešto me i dalje kopka, odnosno, negdje u dubini sebe zadržala sam ni više ni manje nego baš Krampusa. Zašto? Pa, i sama se to često pitam…

Ispričat ću vam jednu priču, iznijet ću vam svoje otvorene misli kako bih možda i sama odgonetnula što se krije iza tog strašnog Krampusa. Zapravo, sam Krampus će vam ispričati priču.

* * *

Kažu mi da sam zao, ako ne i samo utjelovljenje zla. Otkada znam za sebe progone me, tjeraju od sebe, mrze me i žele da zauvijek nestanem, ali dođe trenutak, stigne mojih pet minuta kada postajem važan i uvažen i onda se ne postavljaju pitanja tko sam, niti mi žele loše: tada me „slušaju“, ili bolje rečeno iz straha postanu bolje osobe samo kako im ne bih došao i još gore, ne bih bio zloćko koji će donijeti šibu, a odnijeti slatkiše.

Nekoliko dana prije nego djeca trebaju dobiti poklone roditelji me često spominju, pa već mi je na rubu živaca ofucana fraza: „Ako ne budeš dobar/dobra, doći će ti Krampus i donijeti šibu.“ I znate što je najsmješnije – to funkcionira. Odjednom svi postaju bolji, poslušni i spremni su učiniti valjda sva dobra djela zbog čizmica ispunjenih slatkišima i igračkama. No, moram priznati da je sve to razumljivo. Pa nisu li slatkiši i igračke djeci najveća nagrada za to što su bila dobra? Što se drugo osim poklona može skrivati u dječjim glavicama? Oni su mali, maleni, razigrani, nezreli i povjerovat će u sve što im se kaže. Ali što je s odraslima? Sjete li se ikada da su isto razmišljali i vjerovali u mene, tog strašnog lika koji im donosi šibu zbog lošeg ponašanja? Pomisle li ikada da sam ipak u službi dobra? Jer znate što? Sami spomen mog imena donosi dobro. Čudite se sad? E pa i ja bih se čudio… Ali ako samo malo razmislite shvatit ćete da ima smisla. Prema legendi ja sam dobrodušni „vražićak“. Da, dobro ste pročitali riječ dobrodušni.

U svom postojanju upoznao sam mnoge ljude. Postoje iznimno dobri ljudi, postoje oni koji su u zlatnoj sredini, ali postoje i jako loši ljudi. Vidio sam pažljive i darežljive, one koji rado dijele svoju sreću s drugima: pomažu siromašnima, nikome ne žele ništa loše, paze na svoje ponašanje prema drugima, ne ogovaraju, ne zavide, nisu tašti…

Vidio sam i one „mlake“ koji će pomoći i biti dobri, ali s neizostavnom dozom brige za vlastiti boljitak. To su oni koji će jednom velikodušno pomoći, a drugi put očekivati nešto zauzvrat. Takvi se uvijek nalaze negdje na sredini puta i prečesto ni sami ne znaju kada su uistinu učinili dobro djelo, a kada je to dobro djelo zapravo na rubu i većinom prevagne na stranu licemjerstva.

A vidio sam i jako loše ljude. O njima bih mogao pričati i pričati, ali mislim da su svima poznati. Žalosno, ali loša djela se pamte više nego dobra. Nije li istina da loše ostavlja dublji trag i da se teško nosimo s ranama? Povrijeđena osoba pati i pamti one koji su je povrijedile. Međutim, loše osobe ne vide ništa loše u svojim djelima, čak se usudim reći da s vremenom prihvate svoju lošu stranu i stope s njom pa više ni ne znaju drukčije. Poput virusa obuzme ih cijele i tu gotovo da nema lijeka. Nema li uistinu? E pa ne mislim tako. Postoje mnogi lijekovi, a jedan sam čak i ja. I opet se čudite? Ali razmislite… Zamislite kada bi vjerovali da postojim. Ne bi li bili barem malo drukčiji? Ne bi li razmislili o svojim djelima, jer na koncu, svi sami sebi želimo najbolje priznali mi to ili ne. To je normalno, urođeno i bilo bi ludo kada bismo si željeli bilo što loše.

Kada bi me loši ljudi uvažili možda bi se promijenili, možda ne. Teško je uopće znati, ali svejedno sam uvjeren da bi bilo drukčije.

Iako sam obilježen biljezima: loš, zao, strašan. Iako spadam u kategoriju noćnih mora, ipak u meni postoji ono nešto što potiče na dobro. Pa makar iz straha, ljudi se ipak zbog mene okreću dobroj strani sebe i žele biti bolji da ih ne stigne „kazna“. Nitko ne želi „šibu“. Svi žele „slatkiše i igračke“. Ali ni ta „šiba“ nije tako loša (na koncu, i ona je ukrašena i ponekad se na njoj mogu naći slatkiši), i poticaj je da drugi put budemo bolji. Samo, kada bi bar to djelovalo cijele godine, a ne samo par dana prije nego što treba stići poklon. Kada bi barem ljudi shvatili da ja i nisam baš tako strašan lik. Pa imam i ja svog Krampusa. O, da… Da ga nemam, ne bi samo ostavio šibu nego bih je možda i upotrijebio. O itekako! Zato, budite dobri i pazite – promatra vas Krampus i njegov Krampus 😉

Vjerujete li? Pa… možda biste trebali vjerovati jer ja vjerujem da nam je svima ponekad potreban jedan Krampus…

Božana Ćosić


Božana Ćosić

djevojački Vegeš, rođena je 21. velječe 1980. godine u Slavonskom Brodu. Ljubav prema pisanju pokazuje već u osnovnoškolskim danima, a piše do danas.
Iz njezina pera teku pjesme, priče te romani razne tematike.
Priče i pjesme objavljivane su joj u raznim zbornicima i web književnim portalima.
Osim priča, romana i poezije piše dnevničke zapise Dnevnik (ne)obične djevojke za online časopis Kvaka u rubrici Iz Božaninog pera, te kratke priče za web portal Narativa.
2016. godine objavljuje prvijenac, kriminalistički roman Točka nestajanja, a 2017. ljubavni roman Neosvojiva vriština.

Comments

komentari