Prosinac mi je oduvijek bio jedini dio zime kojem sam se radovala. No, nisam jedina i nije čudno da se poslije Nove Godine i euforije oko svih blagdana, ljudi ušuškaju u debele pokrivače i željno iščekuju dolazak proljeća. Meni čak ni zrak ne miriše isto uoči blagdana i poslije njih. Dječja željo. Dječja dušo što nikad ne stari.

Pamtim neka druga vremena, kad smo bili svi zajedno, mom srcu sad najmilija. Pamtim vremena kad smo Božićnoj čaroliji čuvali otvorena vrata, kako bi nas što prije posjetila. Djeca kao djeca, advent smo željno iščekivali i svaku nedjelju znali na kome je red za darivanje. Advent se dijelio na Očiće, Materice i dijetinjce. Da se razumijemo, Sveti Nikola je spadao u posebnu kategoriju, jer je on ipak dolazio s neba, skrivećki, i ispunjao nam želje. Djed Božićnjak nije postojao, jer ne možeš dobiti oba. Biraš. Nekako, Svetom Nikoli smo više vjerovali da će doći, jer Djed nas je već jednom zeznuo. Tata je najgore prolazio, njegovu smo nedjelju bili budni u zoru, čekajući ga na stepenicama s osmjesima od uha do uha. A on, poznavajući nas kao kap vode na dlanu, dočekao bi nas baš s onim što ne volimo i srčanim smijehom pratio razočarana lica. Naravno, tako je samo hranio dijete unutar sebe. Uvijek bi nas obradovao rezervom. Nebitno je sjećati se svake sitnice koja nam je poklonjena, sjećam se radosti u njegovim očima, istinskog smijeha što nas tako dobro poznaje i vraćanje njega samog u komore dječjeg srca.

A onda Materice. Prava kućna gozba. Majka kao majka, punog srca redala bi po stolu slastice koje nam je pripremala cijeli dan. I uživala u tome. I s još većim užitkom gledala kako u trenu nestaje sve ono što je pravila za nas. A onda, tu istu nedjelju koja je bila mamina dežura, uvečer bi začinile maškare koje su vrištale i pjevale po selu. Naravno, samo sam se ja bojala tih strašnih maski i virila iza vrata. Zapravo, nisu bile nimalo strašne, bile su radosne, razdragane, vesele.

Sjećam se, niti jedna godina nije prošla da majka i otac nisu s njima zapjevali i pravili kazališnu predstavu pred kućom.

Djetinjci su nekako bili najviše zaboravljeni. Od svih nedjelja adventa, amnezija nas je udarala baš na to jutro. No, naravno, moji roditelji su bili tu da nas podsjete na njih. I da nam daju do znanja da su u trenucima iščekivanja bili veća djeca od nas. I uvijek se ta ista sitnica našla do kraja dana pod njihovim jastucima. Sad, o tome koliko smo stvari uništili da napravimo jednu, nećemo pričati. Uz sebe kao glavnog buntovnika vođe, imam i brata i sestru – blizance.

Na Badnjak smo znali, buđenje prije zore i bijelog dana. Moram priznati, taj dio sam mrzila iz dubine duše. Zašto moram ustati i u rano hladno jutro ići vješati bršljanove grančice na svaku moguću oranicu koju imamo? A bogme, nisu ni bile blizu. Pa bi kroz šumu, promrzlih ručica vukli bršljane i pomno brojali da nam što ne ostane. Uvijek su nam davali taj dio posla, jer sam bila uvjerena da to nitko drugi neće da radi. Danas znam da je razlog bio potpuno drugačiji od svega što je tad dječji um mogao da shvati.

Na Božićno jutro, prva na rasporedu je bila jutarnja molitva, a onda i čestitanje. Poslije mise, i ručka, slijedio je skup mladih i starijih iz sela i do kasnih večernjih sati smo pjevali i radovali se. Svi zajedno.

Sjećam se. Sad još više.

Još uvijek mi miriše zrak na Božić. Cijeli prosinac. Na tatin smijeh, mamin trud da nam udovolji i pokaže smisao Božića, na suhe božićne kolače, seoske maškare i mrzovoljno vlačenje bršljana po šumi. Miriše na ljubav, na toplinu, na zajedničke trenutke pune smijeha i radosti. Na mir.

Miriše na uspomene, i na nadu da božićni duh nikad ne umire. On se ponovno rađa svakog prosinca.

Na tebi je, na meni i na svakom od nas da taj isti smisao vrati u svoj dom i osjeti svoje biće u potpunosti. Da Božić bude zaista ponovno rođenje svakog od nas, a ne natjecanje u kićenju bora, kuće i okućnice.

Živite mir. Živite Božić.

Monika Pavlović

Komentari

Mi smo redakcija APortala a vi čitate članak s našom preporukom :)