Decembar mi uvijek zamiriše na djetinjstvo. Pucketanje vatre u kaminu i kuvano vino moga oca. Zamirišu mi bijele stope od brašna koje je pravio u hodniku a podsjećale su na Deda Mrazove čizme.

“Bio je Deda Mraz”, oduševljeno smo graktali ja i brat dok smo trčeći u pidžamama otvarali skromne novogodišnje poklone. Ručno pravljeni drveni konjići, lukovi i strijele, čepovi od piva u raznoraznim bojama upleteni kao lanci za igru po snijegu, dan danas mi decembar učine lijepim.

Poklone daješ da bi bio srećan, govorio je moj tata. Ako nekome pokloniš bilo što što si u stanju sam napraviti to znači da si mu dao komadić sebe. Komadić nečega što on nikad neće moći da kupi jer to nešto neće imati cijenu. Dok praviš svoj poklon za voljenu osobu, ti ga oblikuješ svojom ljubavlju nježnošću i pažnjom, pa se ta emocija ničime više neće platiti.

Nisam sigurna da li je to govorio zbog toga što nije bio u prilici da nam često kupuje poklone, ali znam da je bio u pravu. Danas kad manje više i ja i moj brat možemo kupiti sve što nam je potrebno, nije nam teško da pravimo novogodišnje ukrase od papira i da ručno proizvodimo nakite za jelku. Sva čar decembra upravo je u tome. U smijehu. U mirisu ljepila. U glupavim oblicima. U satima zanesenosti da nešto zbog nečega stvaramo.

Početkom decembra ja i moja majka sređujemo garderobu. Svake godine napunimo neke kese da bi ih poklonili onima koji u ovom trenutku imaju manje od nas. Ponekad ubacim nešto novo, što sam tek kupila samo da bih obradovala nekoga. Osmijesi su neprocjenjivi. Zahvalnost je nemjerljiva. Moja je sreća u tim trenucima beskrajna.
Dajemo da bi bili srećni. Poklanjamo da bi u našim srcima gajili empatiju za ljude oko nas.

Primiti poklon je zadovoljstvo. Dati poklon je ekstaza.

Od malena sam učena da dajem sve što mi nije potrebno, a nekome drugome jeste. Jedne prilike sam tako došla bosa kući. Sjećam se da je majka vikala i da sam za malo dobila batine. Moje krznene cizmice sam ostavila pored djevojcice koja je lezala na ulici i skupljala novac. Rekla sam majki da nije imala ništa sem iscijepane papuče, a da sam ja kući imala patike. Majka me upitala: “Možeš li u patikama po kiši”? Rekla sam da ne znam. Zatim me upitala: “Znaš li koliko je bilo potrebno da radim, da bi ti imala te čizmice?” Takođe, rekla sam da ne znam.

Na kraju mi je rekla: “Te stvari ne moraš da znaš u tom uzrastu. Ali ti znaš mnogo, mnogo više od toga”.

Ispod jelke su me te godine čekale slične krznene čizmice. Majka je rekla da ne zna odakle su tu, da ih je vjerovatno donio Deda Mraz, jer je želio da nagradi moju velikodušnost.

Decembar mi dan danas probudi rana sjećanja na stare mašte mog djetinjstva. Željela sam da spasim svijet. Željela sam da naučim da letim.

Nisam spasila svijet, možda kad-kad pokoji spašeni osmijeh obeća da sam na dobrom putu. Nisam naučila da letim, ali sam učila da se zbog sitnica i zahvalnosti vinem u nebesa.

Postoje takvi mjeseci kad želite biti bolji ljudi. Bolji prema svijetu i prema nama samima. Bolji prema svemu, zbog čega živimo životni smisao. To su oni dani, kad vam se pale trnci po kožnim porama, kad osjećate neku blagu tremu u vazduhu a osmijeh vam ne silazi sa lica.

Koliko god da imamo, imamo dovoljno da dijelimo. Neko bi bio srećan da ima djelić onoga što imamo mi.  Zašto da ne učinimo nekoga danas beskrajno srećnim? Nečija beskrajna srećna je naš treptaj oka.

Kad god zamišljam želje, na kraju pomislim na drage ljude oko mene. Ostvarenje mojih želja ne bi imalo smisla, ako se i njima ne bi ostvarivali snovi. Energija koju šaljemo univerzumu jednog dana može da spasi svijet. Moja, tvoja naša.

Decembar mi uvijek zamiriše na djetinjstvo. Na pucketanje vatre u kaminu i na očevo kuvano vino. Deda Mraz nije navraćao godinama, a moga oca odavno nema. Ostali su nekako skupa u sjećanjima moje rane mladosti, da jedan sa drugim žive zauvijek.

No u našem domu, dan danas pravimo drvene konjice i papirne ukrase. Dan danas se smijemo skupa i živimo kroz one koji više nisu tu.

Jovana Šekularac

Komentari

Po zanimanju sam ironična. Nemam ništa protiv ničega, ali mišljenje imam o svemu. Ne volim da se raspravljam zato pišem. Kad si već pročitao/la ovaj tekst slobodno se vrati i na prethodne. Ako me već nisi zavolio/la uskoro hoćeš, garant :*