Iva Matijaško Degač: Adventski vijenac, Deda Mraz i pozivnica za rođendan…

Nije sve dano od Boga, Svemira, Majke Prirode ili kako vam svima drago.  Nešto je dao i čovjek sam, vođen nadom, željom i vjerom u bolje sutra.

Tako je i davne nam  1838.g. evangelistički pastor Johann Hindrich Wichern u sirotištu za djecu ušao u povijest današnjeg svijeta koji u ovo vrijeme iščekuje Božić. U srcu Hamburga, u staroj i trošnoj kući okupio je svu siročad s ulice i dao im dom. Dao im nadu i vjeru u bolje sutra jednim običnim drvenim  kolutom s 24 svijeće na njemu. 19 svijeća bilo je za svaki dan i te su bile puno manje od 4 velike svijeće koje su se palile svake nedjelje do Božića. Djeci se toliko svidio taj novi običaj da su ga odlučili ponoviti i druge godine. 13 godina poslije, drveni obruč je dobio danas prepoznatljiv izgled i proširio se cijelom Njemačkom, a kasnije Europom i svijetom.

Zbog tog jednog srca, koje je unijelo svjetlost u živote napuštene djece, mi unosimo svjetlost u svoj dom.

Tako da bi mnogi koji vjeruju da danas sve radimo po Bogu, mogli malo preispitati svoje znanje, pročitati knjigu dvije više i napokon shvatiti – nije sve od Boga, ima nešto i od roda.

Prvi „svjesni“ (op.a., odnosi se na svjesnost djeteta i prva sjećanja na isti) advent u mojoj maloj obitelji, koju činimo nas troje,  dogodio se kada je moja kćer imala dvije godine. Kao svaka druga kreativka koja obožava izrađivati svašta krenula sam s izradom adventskog vijenca. Kreativni rad mi je svojevrsna terapija, ali izrada adventa mi čini i veliko zadovoljstvo. Trudim se izbalansirati tradiciju sa svojim uvjerenjima i znanjima, ali opet sve to ukomponirati u meni sve sveto – moju obitelj. I tako sam te godine plela zimzeleno granje oko slamnatog vijenca, uplitala užad, gubila se u vremenu i prostoru, jer tako to bude kada Iverica kreativno radi (svijet nestane dok se portal mašte otvara) i uživala u toplini svog doma okružena kreativnim materijalima i raznim “andrljem” razbacanim na radnom stolu.

„Kaj to radiš?“ – kao iz topa udari mi u glavu i lansira me u realnost zvonki glas moje debelice.

„Adventski vijenac za stol, je li ti lijepi?“ – pitam svog kuštravog stvora

„Je, a kaj je to adventski venac?“ – pita i kreče grabiti prema stolu penjući se na stolicu do mene.

„Zuka, to ti je svjetlost koju nosimo u kuću i obilježava vrijeme kada čekamo Dedu Mraza da dođe na zabavu za rođendan od Isusa i tebi dofura mooore poklona“ – protrkenjam na brzinu

„A, zašto meni ne dođe Deda Mraz na rođendan?“

„Zato što priprema darove za djecu i nema baš vremena, ali te daruje kada je Isusu ročkas, kužiš ne?“ – odgovorim sa zabranjenim „zato“ i dajem joj povoda za nastavak s njezinim ponovnim pitanjem i dobro mi znanim „zašto“.

„Isus je mala beba, on ne zna da ima rođendan, a ja znam. Napisati ću Dedi Mrazu da mi dođe na rođendan i te darove donese kada je meni rođendan, a za Božić nek mi dođe isto“  – siđe s tom svojom velikom prdom od pelene sa stolice i uzima papir i olovku. Dok je ona pisala Dedi Mrazu svoju win win odluku, ja sam završavala sa svojim vijencem koji je bio sve samo ne moderan. Sve samo ne bogat. Bio je ukrašen običnom „špagom“ i zimzelenim granama, koji su izgledali statično i kruto kao i moja svijest toga dana. Bila sam jako bezvoljna, a kada sam takva takvi su mi i radovi. Sumorni, tužni, a opet meni predivni u svoj toj jednostavnosti kojom zrače.

Svijeće sam kupila još pred mjesec dana, jer sam imala ideju, jer sam imala volju,tog dana kada je bezvoljnost držala stražu, te ogromne svijeće mi nisu činile zadovoljstvo, ali „što je tu je, drugih nemam“ – rekla sam si u bradi i krenula s postavljanjem istih.

Nisam dobro ni postavila prvu svijeću kada mi je išarani papir uletio pravo ispred nosa. Na bijelom, od ručica pomalo zgužvanom papiru bilo je mnoštvo hijeroglifa i crtica, koji su mijenjali slova. Bilo je to Zukino pismo Dedi Mrazu.

„Aha, napisala si pismo, ali mi ga molim te sama pročitaj da ja mogu završiti vijenac“ – rečem joj tražeći nju da sama „pročita napisano“.

„Pa kaj ne vidiš? Piše Deda Mraz dođi mi na rođendan!“ – odlučno odgovori.

„Lijepo, a kako da ti dođe? Nema snijega na tvoj rođendan, a i ne može on dolaziti na rođendanske proslave, jer ima puno narudžbi od vas klinaca za Božić“

„Meni nemre doć, a Isusu koji ne zna da je u slami može! I njemu ne ostavi ni deku, ni šparet da se grije, a meni donese bebu“ – demonstrira i protestira mala

Nisam mogla ostati ozbiljna, ne mogu ni dan danas kada se te situacije sjetim. Koji maleni genijalci! Kakva zaključivanja inteligentnija nego od odraslih, a opet tako dječja i pravo zdrava. Kaj on mali kaj ne zna di je može vidjeti Dedu Mraza, a ona ne, ona dobije samo darove, a Dedu Mraza hoće pitati svašta. Smijala sam se danima tim njezinim izjavama, a kako sam se smijala tako sam bivala sve bolje i bolje volje. S mojom voljom rastao je i moj adventski vijenac. Špage su dobile češere, zimzeleno granje anđele i pokoji kuglicu, a svijeće su se uklopile u ideju kao i onog dana kada su bile kupljene.

Svake godine sama dopunjavam, izrađujem i uređujem naš vijenac. Jer tradicija nalaže da ga se uradi sam, što u prenesenom značenju znači – sami krojimo svoj život, a na kraju i svoju vječnost. Sve ide u krug, sve se mijenja, sve je prolazno osim nas i onoga što nas pokreče.

Do danas smo moja mala i ja imale more ovakvih rasprava, tako je to s tim potencijalnim darovitim klincima, ali ovaj događaj s pismom, Dedom  Mrazom i Isusom koji ne zna di je, a ima slavnog gosta na rođendanu mi je vrh i pamtiti će se godinama.

Kako i treba dok se gradi tradicija naših vlastitih obitelji.

Iva Matijaško Degač


Iva Matijaško Degač

Rođena u gradu na četiri rijeke u kojemu živi i biva do dana današnjeg. Vječni anarhista, reformista, buntovnik - i to sve u ženskom rodu. Mačkarica i veliki prijatelj životinja, te pokojeg čovjeka. Voli prirodu, cvijeće i dobar stari r'n'r. Pisanjem se bavi od rane dobi, ali vrlo brzo lijepo izražavanje mijenja uličnim govorom,  jer po njoj "lijepe riječi su za djevice i malu djecu, a ja nisam niti jedno od toga dvoje odavna" - koliko ima istine u tome prepušta vama, jer malo tko uistinu ima pristupa njezinom biću, duši i pojavi. Škorpion po horoskopu koji dugo pamti, brzopotezna na jeziku i veliki ljubitelj ironije. Ona je Iva i ona je naša La Femme.

Komentari

Bol, Lisa Gardner,bibliomanija, Ana Čaić Blažević, APortal,majka, dijete