Što je to uopće dar? Kad dajemo, kad primamo ili oboje? Postoji li u nama želja zapletena samo u materiju ili su naše želje protkane ljubavlju? Brojimo li što smo dobili pa prema tome određujemo što ćemo i koliko dati? Darujemo li po dužnosti, iz navike ili osjećaja obveze i odakle nam uopće takva obveza da nekome nešto moramo dati? Ne bi li dar prije svega trebao biti impuls duše ili stvar, ako uopće i jest stvar, isprepletena finim nitima ljubavi, zamotana u toplinu, ukrašena vrpcom po kojoj su iscrtani titraji srca? Čemu uopće darovati ako nije tako?

Darujemo li da bismo nešto dobili zauzvrat ili darujemo onako baš čisto, bez očekivanja? Jer ako darujemo da bismo nešto dobili, pa čak i priznanje da smo dobro učinili, zapravo nismo ni dali. Nije to davanje. Nije to dar. Znamo li da jedino možemo imati onda kada uistinu damo? Ili su nam rekli drugačije? Onako tipično ustrašeno, (ne)ljudski da u tom slučaju imamo manje za sebe?

U mjesecu kad se darivanje spominje, potiče i pojavljuje na svakom koraku, jesmo li uistinu osvijestili njegovu snagu, energiju i doprinos? Davanje je čudesna izmjena ljubavi koja ispunjava svaku našu stanicu i stanicu onoga koga darujemo. Nije bespotrebno i nije zanemarivo. No, samo onda ako darujemo iz dubine sebe, svjesno i s ljubavlju. Kad se govori o darivanju, kao da imamo dvije osnovne struje: onu koja se protivi silnoj materijalizaciji i komercijalizaciji pa vrlo često na neki način bojkotira značenje dara kao takvog i ona druga koja uistinu pretjeruje u kupovini, promašujući na taj način bit samih blagdana i samog darivanja. Osobno nisam sklona ni jednoj ni drugoj strani. Smatram da darivanje ispunjava svoju svrhu samo ako odašilje jasnu poruku. Poruku iz koje na sve strane izvire jedan „volim Te“, jedan „važan si mi, i to silno“ i jedan „potrudio sam se“. Koliko smo se puta daleko više obradovali sitnici koja je u sebi skrivala ljubav, pažnju i poruku, nego nečem naizgled mnogo većem što nam je darovano samo kako bi zadovoljilo formu?

Darove biram pažljivo, nježno, s mislima na osobu kojoj ću ih uručiti. Oni su ponekad stvari, ali takve da je u njih ugraviran dio osobnosti onoga kome ih darujem. Ponekad su nečiji najdraži kolačići, spremljeni s puno ljubavi, pažnje i uz neku divnu glazbu u mojoj kuhinji. Ako je to knjiga, njeno je srce posveta. I kad je pišem, duša mi se smije. Ako je to slatkiš, onda je svakako onaj koji osoba kojoj ga darujem posebno voli. Ukoliko ne znam koji slatkiš posebno voli, uzet ću onaj za koji mislim da bi joj se mogao svidjeti ili ću umjesto slatkiša uzeti nešto drugo. Nikad to neće biti nešto reda radi, nešto s prve police koju ugledam ili nešto kupljeno nabrzinu, tek toliko da zadovolji formu. Uz darove često pišem pisma. Klasična, staromodna, rukom pisana pisma. Čak imam i pečat s ukrašenim slovom m koji onda na kraju otisnem umjesto potpisa. Pa pušem u njega da se osuši i čitam pismo iznova i iznova, sve dok ga naposljetku ne presavijem i spremim uz dar. Djeci uvijek darujem nešto što ima priču koja će nas okupiti i koja će potaknuti zajedništvo. Slikovnicu koju ćemo svi primjerice čitati u krevetu, stisnuti jedni uz druge prije spavanja. Ili plastelin s kojim ćemo zajedno modelirati. Bude tu dakako i neka njima draga igračka, ali bez pretjerivanja. Jer, ako se ovdje pretjera, djeca ubrzo postanu ona koja se više ne znaju istinski radovati. Ili se raduju samo kratko, a to nikako nema smisla. Uz to uvijek slijedi poruka. Nekoliko riječi na papiru kojima im dam do znanja koliko ih volim. Kako su divni. Svemogući. Kako ih život voli i kako bi bilo lijepo da mu vrate na isti način. Ljubavlju. S obzirom da su još maleni i ne znaju čitati, spustim se u čučanj ili kleknem pokraj njih kako bismo bili u približno istoj visini i čitam im napisano, podižući svako malo pogled i promatrajuću im oči. Nevjerojatno koliko sjaja u njima proizvede ovakav dar. Ta im mala pisamca potom spremam na jedno mjesto i dat ću im ih jednoga dana kad odrastu. Mislim da će tako ovaj dar dobiti još jedno posebno značenje.

Da bismo darom doista potaknuli izmjenu energije i ljubavi, potrebno je osluškivati nečije biće. To možemo samo ako nam je doista stalo do nekoga i ako darujemo čisto, bez ikakvog očekivanja.

Budući da iznimno volim svjesno darivati, u životu sam prilikom uručenja darova doživjela mnogo zaista posebnih trenutaka. Ti su me trenuci također naučili tome da i sama s iskrenom zahvalnošću znam primiti nečiji dar.

Jedno od najdražih darivanja u mome sjećanju jest ono kad sam prije nekoliko godina, kad još nisam bila mama svih svojih mališana, djeci iz naše uže obitelji uz slatkiš ostavila ispod božićnog drvca određene poruke. Isprva im nije bilo sasvim jasno o kakvim se porukama radi, a kad su ih pročitali, vidjeli su da sami mogu odabrati svoj dar, i to na način da zaokruže slovo ispred ponuđenih opcija. Pritom nijedan dar nije bio isključivo materijalne prirode. Radilo se o adventskoj šetnji ukrašenim gradom koja uključuje klizanje i kušanje neke od adventskih delicija, ručku za praznike u kineskom restoranu s nezaobilaznim pohanim sladoledom i slično. Djeca su se jako obradovala i fantastično smo se te zime svi proveli. Moja je ideja bila da osim dobrog provoda koji će djeci zasigurno ostati u sjećanju više od neke igračke, komada odjeće i sličnog, steknemo i neko novo iskustvo koje će nam proširiti osjetila. Znala sam da ranije nikad nisu bili u kineskom restoranu pa ih se to posebno dojmilo. Taj su dar i zaokružili kao onaj koji žele iskusiti.

Ove godine imam nove ideje koje još ne smijem otkriti jer dar, osim što treba biti otisak emocije iz srca, bez očekivanja nečega zauzvrat i odabran s pažnjom i ljubavlju, treba u sebi sadržavati i faktor iznenađenja.

Ne zaboravimo nikada da je dar mnogo više od onoga što na prvi pogled darujemo. On je energija koja se pretače iz jednog bića u drugo. Ljubav na djelu, pažnja i zahvalnost.

I svaki dar koji darujemo onako iskreno, bez ikakve druge namjere osim one da darujemo i nekog obradujemo, će nam se zasigurno vratiti. Možda ne u određenom trenutku ni od određene osobe, ali svakako hoće. Radi ravnoteže u svemiru.

Zato darujmo kad god možemo i što možemo.

Prije svega svoju posvećenost, radost, inspiraciju, ljubav i podršku.

Toga uvijek ima dovoljno u nama, a potrebno je drugima.

Marina Papec

Komentari

Mi smo redakcija APortala a vi čitate članak s našom preporukom :)