dijete noći

Dijete noći (VI dio)

„Zašto si tužan?“ – spustila je jednu od svojih tankih grančica pogladivši me njome po poludugoj kosi.

„Nisam, samo razmišljam.“ – odgovaram automatski ne obraćajući pozornost na nju.

„Nešto te ipak muči. Vidim ti to na licu.“ – granom mi nježno prolazi preko obraza što me u jednom trenu poškaklja pa se nakratko nasmijem.

Okrenem glavu i dobro promotrim to stablo ispod kojega sam proveo godine i godine. Osjećam da mi se smiješi, mada zapravo nema lice. Uvijek me blagonaklono gledala i uvijek je bila tu kada sam ju trebao. Moja topola. Želim ju pitati nešto ali ne znam kako bih oblikovao riječi. Ne mogu jasno izraziti ono što mi je na umu. Naslanjam se leđima na nju, bradu podbočim rukama i zurim u travu koja mi dodiruje bosa stopala.

„Sjećaš li se kada sam još bio mali i zalutao u onaj dio šume u kojem žive sjene?“ – pogled mi je tup dok me ona i dalje miluje granom.

„Naravno da se sjećam. Jako smo se uplašili za tebe. Nisi smio biti tako lakomislen, moglo je loše završiti. Na sreću ipak nije.“ – krošnja joj se zatresla kao da su je prošli trnci.

„Što je to mjesto? Zašto sunčevo svjetlo tamo ne dopire?“ – podižem pogled prema horizontu pokušavajući se prisjetiti u kojem se smjeru ta crna rupa nalazi. Ne uspijevam mi.

„Danas postavljaš teška pitanja. Zašto si se toga sjetio?“

„Ne znam… Razmišljao sam o onoj ptici koja mi je jednom rekla da dolazi oluja… Ali ljeto je došlo. I prošlo. I ponovno je došla zima, a oluji ni traga.“

Ponovno se stresla. Ovoga puta malo jače.

„Mislim da nije mislila na oluju na kakve si navikao. Mislim da su ptice osjetile da se sprema nešto veliko. I nešto loše.“

„Kako to misliš?“ – podigao sam glavu prema krošnji koja je treperila iako nije bilo ni daška vjetra.

„Postoje priče. Tek šapati u daljini koje nam donose ptice s juga. Svake godine kada se u proljeće vrate u naše krajeve donose vijesti iz dalekih krajeva. Neke viču glasno, da ih svi čuju – lijepe vijesti, razne novosti koje očekujemo s nestrpljenjem. Ali postoje i one druge – loše, koje se boje izgovoriti. Njih šapuću kada misle da ih nitko ne čuje. Međutim, drveće uvijek čuje. Mi uvijek znamo što se događa. Rijetko govorimo, jer nemamo puno toga za reći. Mi uvijek slušamo, ni jedan nam zvuk nikada nije promaknuo.“

Odmaknuo sam se malo od debla i legao na travu. Glavom sam doticao koru moje topole, a pogled zakopao negdje u dubini njene krošnje.

Ptice iz godine u godinu javljaju da je oluja sve bliže. Da postaje sve veća, snažnija i da je divlja. Dobro, oluje su uvijek divlje. Ipak, ova je drugačija. Ova ne posustaje, ne slabi, nije se rasplinula kao što to druge uvijek naprave kada njihovo vrijeme prođe. Svako ljeto javljaju da je sve bliže, da samo što nije stigla. Ipak, još uvijek nije ovdje. Nitko ju iz ovih krajeva nije vidio.

„A sjene? Što je sa sjenama?“ – počešem se po glavi prisjećajući se straha koji sam osjetio sam u tami, kada mi je nešto reklo da sam još uvijek Njen, ali da to neću uvijek biti.

„Sjene su nešto što dolazi u paketu sa šumom. Jedno bez drugoga ne mogu. Sjene su ono što se od uvijek nalazilo u šumi, ali je sklonjeno u stranu – kukolj i ološ koji se s vremenom nakoti pa ga je potrebno ukloniti. Međutim, ne možeš ga uništiti jer kao i sve ostalo, kao i ti, on je isto stvoren u šumi i njen je dio. Koliko god djelovalo primamljivo uništiti te spodobe, svi bi na kraju patili. Da ih šuma zaista odluči protjerati i na bilo koji način uništiti na kraju bi ranila sebe. Jer oni su njeni i kao takvi su dio nje. Na svoje nikada ne možeš dići ruku, ma koliko bili zli.“

„Ali oni su zli. Kako možeš dopustiti nečem takvom da vreba u zasjedi? Mogu svakoga zgrabiti. Mogu učiniti što god hoće. I nikada neće biti kažnjeni. To ne može biti u redu.“

Gotovo da mi se osmjehnula. Kada bi samo imala lice…
„Šuma je tvoj dom, ovdje si se rodio i odrastao. Naučio si da ovdje postoje sigurna mjesta u kojima ti nitko ne može nauditi. Isto si tako naučio da postoje i opasna mjesta. Šuma je dio prirode, a priroda je često okrutna. Takav je život – samo najjači opstaju. Svi to znamo, svi smo to naučili dok smo odrastali. Ne možeš se ljutiti na sile prirode. Oni su jednostavno takvi. Rođeni su takvi i takvi će umrijeti. Kao što smo ti i ja onakvi kakvi jesmo. Ja – tvoj zaštitnik, ti – Njen sin. Svatko na ovome svijetu ima ulogu. Postoji scenarij. Postoji plan u kojem svatko od nas sudjeluje onako kako je zapisano. Svi smo mi sa svrhom. Možda to još ne vidiš, ali jednoga će ti dana to postati jasno.“

Suza je sama od sebe kliznula niz obraz. Sjaj. Trebao bih sjati. Stvoren sam da sjajim.

„Je li me stvorila zato da donesem svjetlo u tu rupu? Tamo gdje ni ona ne može doći jer ju ne puštaju blizu? Jesam li ja trebao osvijetliti tu tamu?“

„Gle, pitaš nešto što nije mudro pitati. Planovi za budućnost gotovo su uvijek skriveni do samoga trenutka kada se krenu ostvarivati. Nitko sa sigurnošću ne zna što budućnost donosi i koja je naša sudbina. Nije na nama da to znamo. Pa čak i da je tako, sudbina se nekada promijeni. Vjetrovi nekada zapušu iz drugog smjera i sve što je do tada čvrsto stajalo od jednom se preokrene.“

Nije mi odgovorila na pitanje. Nije željela. Znam da zna odgovor, a isto tako znam kakav je on. Pokušava me utješiti, ali ne uspijeva joj.

Polako se ustajem. Prstima prolazim preko naborane svijetle kore, zahvaljujem joj na razgovoru, okrećem se i odlazim. Ako ne zna topola, postoji samo još jedna osoba koju mogu pitati. Umivam lice u bistrom jezeru, zataknem poluduge šiške za uho i krećem prema brdu koje se nazire u daljini. Stara sova zna da dolazim. Zna da želim odgovore, a ja znam da ih ona ima. Želi li ih dati? Samo je jedan način da saznam. I zato krećem…

Alen Bjelopetrović


Alen Bjelopetrović

A. B. Dax je znanstvenik u nastajanju, ilitiga magistar kemije trenutno na doktorskome studiju. Ono malo slobodnog vremena što imam najčešće provodim s olovkom u ruci  bacajući misli na papir kako bi bar malo rasteretio skoro pa preopterećeni mozak. Ponekad uzmem fotoaparat u ruke i lutam po Pulskim šumama tražeći napuštene i skoro zaboravljene tvrđave dozvoljavajući im da me odvuku u neki drugi svijet, u neko vrijeme koje je odavno iza nas.

Komentari

Bol, Lisa Gardner,bibliomanija, Ana Čaić Blažević, APortal,majka, dijete