Božić Hercegovca

Božić jednog Hercegovca…

(Upozorenje čitatelju; tekst je napisan na hercegovačkom narječju kako bi se što vjernije prikazao advent jednog uobičajnog kamenog alfa mužjaka. Za potrebe teksta zvati će se Jozo.)

Jozina soba, Badnje jutro. ‘O, sate đava odnio, kol’ko je sati. U ti majke, polo sedam, ustaj jado jadni, jope’ ćeš zakasnit na posa. – Ustaj majmune, aje moramo ić u grad pokupovat šta triba. – Šta je tebi ćaća ? Bolan, moram na posa. – Jesi sinoć rek’o da si slobodan danas ? – Oooooo, zaboravi da je Badnjak… – E moj ti, meni je šeset’ i tri, pa pamtim sve redom. Ustaj, pij kavu prije nego ova dođe sa zornice.’

Odvaljen od brda, počupane kose Jozo ulazi u dnevni boravak. Stavlja mlijeko na štednjak, i gleda kroz prozor. Kroz koju minutu u kuću ulazi njegova majka. ‘O Jozo, oklen tebe ? Šta nisi na poslu ? – Slobodan sam, gazda otiš’o na neki sastanak, a i svakako ranije završili – Aje neka Bogu vala, saš me otrat u trgovinu da kupin sve. – Bona, nema ni sedam sati, sve otvara u osam. – Samo ti sidni u auto i slušaj.- Ma tako mi je vazdan, nit me k’o šta pita, nit me k’o doživljava, još malo i ženu će te mi probrat… – A vakat ti je se žen’t, prolazi ti vrime… – Majko, imam 22 godine, ajme eo je jope…- Did Ivan ti sa 19 ima troje dice, a nu tebe… Jozo spušta glavu na stol i samo rukom pokazuje na auto.

Vozi on, a majka samo zaustavlja po selu. Kod Mare po kupus, kod Anđe po tijesto, to kao da se sprema rat, a ne božićni ručak. Nakon što je prikupila sve moguće namirnice, u trgovini je natovarila šleper za prehranu cijelog sela. Jozo, vidno iznerviran je popio tri kave i popušio dvije kutije, i nakon istovara od sat vremena otišao provjeriti sušenje mesa. Vidjevši da se mačke skupljaju oko kobasice, kroz dvorište se moglo čuti samo psovanje i razbijanje predmeta. Nakon bitke s mačkama, Jozo je naložio vatru i pustio kokoši, i sjeo zapaliti ispod oraška. Međutim, njegov otac se ukaže baš onda kad on sjedne. ‘E, linčino samo sidiš, da ti je bilo k’o meni…’ A plameni ognji se stvaraju u Jozinim očima. Odmah pali još jednu.

Primakla se večer, cijela obitelj u sušari. Unose se badnjaci, baba škropi sve okolo kao da je naletio tajfun. Cijeli dan jede se samo kruv i voda, posti se. Jozo potajno u autu pojede malo kobasice, krv mu se vratila u lice. Stariji ukućani odlaze na spavanje, a Jozo odlazi na ponoćku. Naravno iza ponoćke i staro i mlado odlazi u noćno haranje kuhinjom, u sarme, pečenja i razne slastice koje su pripremane tokom dana. Jozo sa prijateljima odlaziti popiti koju. Naravno, to nikada ne završi na dvi-tri.

Božić, deset sati. Telefoni zvone, a baba priča sa cijelom rodbinom iz svijeta. Otac i majka stižu sa mise, a Jozo naravno opet u krevetu. ‘Ooo, opet ću zakasnit’ na pos’o…’

Nikola Vranjković


Nikola Vranjković

Zovem se Nikola Vranjković. Najčešće se odazivam na Nidžo. Hercegovac sa zagrebačkom adresom. Nepopravljivi Balkanac. Više pjesnik nego književnik, ali oboje kombiniram jedno kroz drugo. Više volim trenirku nego odijelo, zadimljenu krčmu od modernog kafića. Student, radnik, sportaš i posve (ne)normalan čovjek. Ovdje me čitate u rubrici Iz Njegovog Kuta. Kako je u mom kutu? Saznajte...

Komentari

Bol, Lisa Gardner,bibliomanija, Ana Čaić Blažević, APortal,majka, dijete