Božična večera, prazan stol. Iva Matijaško Degač, kolumna, La Femme, APortal, amazonke.com

Iva Matijaško Degač: Prazan stol…

EDEKA je najveći njemački trgovači lanac, koji osim što je daleko poznat po svome radu i broju zaposlenih, je poznat i po svojim blagdanskim oglašavanjem. Sigurna sam da ste se do sada susreli s njihovim mnogobrojnim uradcima, jer su u ovo vrijeme najšeraniji na društvenim mrežama. Samo što možda niste znali čije su to reklame, pa evo da vam ja malo pomognem 🙂

Svaka njihova reklama ima poruku, ali ona nije (kao u nas balkanaca) vođena geslom „kupujte samo kod nas“. U njihovim reklamama uvijek postoji poruka koja se tiče svakoga od nas (na ovaj ili onaj način). Uvijek je smisao blagdana koji nam dolaze prikazan onakvima kakvima bi trebali biti – obiteljskim. Tako je i 2015.g. nastala reklama o djedu koji je svakog Božića bio sam.A, reklama ide nekako ovako.

Djeca su odrasla i otišla svojim putovima, unuci su postajali sve više i više zatrpaniji obavezama i sve što je djed svake godine dobivao bilo je „Druge godine tata sigurno dolazimo“ ili „Djede neću moći doći ni ovog Božića“. Na svaki poziv za obiteljskim druženjem dobio je izgovore.

Kadar za kadrom se nizao i prikazivao godine koje prolaze. Stol i djed koji objeduje sam za njim. Uistinu nije lijep prizor, jer nitko ne zaslužuje biti sam.

Njegovi potomci, netom prije još jednog Božića u nizu, dobivaju obavijest o njegovoj smrti. U žalosti i crnini okupljaju se ispred kuće, tješeći jedni druge. No, ono što ih je dočekalo unutar njihova doma ostavilo je sve bez teksta, pa tako i mene dok sam gledala reklamu. Stol je bio postavljen, hrana na njemu je milozvučno mamila nepca, bor  je bio okićen kao nikada do tad, a iz kuhinje je u blagavaonicu ulazio isti onaj starac o čijoj su smrti njegovi najbliži bili obaviješteni.

„Ovo je bio jedini način da vas sve okupim na istome mjestu“ – bilo je sve što je rekao. I tu svijet stane.

Znam da život nije bajka, film ili reklama kao ova, ali uistinu te natjera da se zapitaš kada si zadnji puta imao sve na okupu oko sebe? Ruku na srce, ali češće na sahranama, nego na svadbama i krstitkama. Češće u zlu, nego u dobru uz mnoštvo izgovora kojima tješimo jedni druge, prikrivajući vlastitu grižnju savjesti.

I kako onda da se ne zapitaš “za što živim?”. Za čime jurim i što mi je u životu uistinu bitno?

Gubitak roditelja je uvijek težak, ma koliko godina imao/la i ostavlja mnoštvo ne odgovorenih pitanja, tugu i žalost za sobom. Ja to najbolje znam i vjerujte mi da bih najradije da se kraj reklame odigrao u mome slučaju, ali moj život nije film, niti reklama i moj tata je uistinu otišao. Sam kako se i rodio, noseći sjećanja na nas koje je ostavio za sobom. Nas koji nismo uvijek bili tu, jer smo radili. Jurili. Ganjali svakodnevicu i trudili se preživjeti. Nas koje je on podigao najbolje što je znao.

Ne jednom da sam mu se požalila kako uvijek dođe kada imam „posla“ ili kada sam si nešto „isplanirala“. Ne jednom da sam bila ljuta, jer mi se nije najavio. A, dobro sam znala i dobro danas znam da se djeci roditelji ne najavljuju. Da nam dolaze uvijek puna srca, vidjeti svoju ostavštinu za sobom. Vidjeti svoj uspjeh kroz nas koje su podignuli i ono što smo mi kao njihova djeca postali. Odrasli i dobri ljudi.

Danas bih sve obaveze, sve poslove i rasporede ostavila po strani, jer vrijeme koje sam tada imala danas čini samo sjećanja i bol, jer nisam postupila drugačije.

Vrijeme nikada nismo posjedovali, niti ćemo ga ikada imati dovoljno. Jedino vrijeme koje imamo je ono koje je sad. Ono koje nam je dano tog trena, ostavljeno da čini uspomene, za hladne dane kada sjeta srcem zavlada, a grižnja savjesti zapleše po prsima slonovski step.

Ima puno tih likova iz reklame oko nas, samo što su realni, stvarni, prisutni. I djedice što su sami i njihova djeca koja jure za životom. Ima i previše boli, sjete i tuge, a sve zato što živimo „modernim tempom“ i drugačije “ne možemo”. Možemo i moramo, jer vremena nemamo, a samo svoje bližnje imamo. Svoje najveće blago – svoju obitelj.

Svjesna sam ja mašinerije koja nas svakodnevno guta, melje i ispljune na kraju dana, ali ne želim danas sutra ostaviti gorak okus u ustima ni sebi, ni onima koji me vole, koji meni svemir znače. Svaki tren proveden s nekime koga zovem svojim meni znači više od brda karamela i nažalost da bih to uvidjela morala sam izgubiti nekoga meni bitnog. Nekoga tko je bio moj svemir. Svog oca. I zato se sada, svakim danom, svakim trenom trudim čim više biti okružena onima do kojih mi je stalo. Nazvati, banuti na vrata, uhvatiti u zagrljaj, jer znam da je vrijeme koje imam sada jedino vrijeme koje imam. Jedino vrijeme u koje sam sigurna da ću ga ikada i imati u društvu te osobe ili tih osoba.

Ne dozvolite prazan stol za kojime sjedi netko vaš sam, jer vi “nemate vremena”. Pogotovo ako je to netko tko vas je podizao na noge dok vas je učio hodati. Tko vam je dao kruh u ruke, dok vas je učio jesti. Tko vas je ljubio najviše, dok vam se učio o ljubavi i domu čija vrata za vas nisu nikada zatvorena.

Ne možemo sve obići u jednome danu, ali možemo poslati poruku, nazvati, pitati jedan mali “kako si?”. Možemo sjesti u auto, u autobus ili otići na vlak i posjetiti one koji misle na nas “koji nemamo vremena”. Možemo vidjeti kako žive i pomoći ako zatreba. Možemo puno toga, jer nismo rođeni da bi ganjali nešto što i tako nikada nećemo imati. Vrijeme i novac su nedostižni.

I za kraj – Možda jesu ostarjeli, možda su postali i zaboravniji, ali sjetite se da ste danas tu gdje jeste zbog njih. Nisu savršeni, niste ni vi, ali su vam dali najbolje što su znali i sve što su imali – sebe. Zato zapamtite, najbolje što imate u sebi njihovih je ruku djelo.

Život je sad i sada je vrijeme za biti čovjekom. Sada je vrijeme za povratak kući.

Iva Matijaško Degač


Iva Matijaško Degač

Rođena u gradu na četiri rijeke u kojemu živi i biva do dana današnjeg. Vječni anarhista, reformista, buntovnik - i to sve u ženskom rodu. Mačkarica i veliki prijatelj životinja, te pokojeg čovjeka. Voli prirodu, cvijeće i dobar stari r'n'r. Pisanjem se bavi od rane dobi, ali vrlo brzo lijepo izražavanje mijenja uličnim govorom,  jer po njoj "lijepe riječi su za djevice i malu djecu, a ja nisam niti jedno od toga dvoje odavna" - koliko ima istine u tome prepušta vama, jer malo tko uistinu ima pristupa njezinom biću, duši i pojavi. Škorpion po horoskopu koji dugo pamti, brzopotezna na jeziku i veliki ljubitelj ironije. Ona je Iva i ona je naša La Femme.

Komentari

Bol, Lisa Gardner,bibliomanija, Ana Čaić Blažević, APortal,majka, dijete