Mjesto gdje je ljubav odlučila umrijeti

Krivudava cesta vodi kroz planine koje se nadvijaju oko nas. Njena ruka počiva na mojoj, tek povremeno me jače stisne čisto da ne zaboravim želju koja izgara u njoj. Na radiju se vrti pjesma koja evocira uspomene i odjednom ta cesta više nije put do kolibe u šumi već put koji vodi niz aleju sjećanja, na neko drugo mjesto i neko drugo vrijeme. S nekom drugom ženom.

Ta vijugavi drum vodi do Nje, do malog stana i kreveta sa metalnim okvirom. Do mirisa Njene puti, dodira Njenog svilenog pogleda i šapata Njenog srca koji čujem svojim dok leži na meni. Njena koža gori na jagodicama mojih prstiju koje se sjećaju svake krivine i doline Njenog tijela koje su toliko puta istražile. Bio je to put do umirućih snova i nemogućih želja, koje ni duh iz čarobne lampe ne bi mogao ispuniti.

U tom malom stanu, sazidanom od uspomena, svirala je ta pjesma. Bila je to naša pjesma dok smo vodili strastvenu ljubav i istraživali se po prvi put nakon toliko vremena, kao dva slijepca u mraku naše želje. Vodili smo ljubav kao da sutra nikada neće doći.

Naša himna tih dana. Svirala je dok smo jeli; dok smo šetali s rukom u ruci, ispod kišobrana koji nas je branio od sipljive kiše. Pjesma nam je mamila osmijehe na lice, kao prije. S tom pjesmom smo oživljavali prošlost i dozivali iluziju na stare dane. Bili smo toliko navikli živjeti u laži da smo vješto lagali sami sebe, prisjećajući se prošlosti koja je i sama bila više zamišljeni ideal, fatamorgana mog uvrnutog mozga, a ne stvarnost.

Tom pjesmom smo pokušavali oživjeti nešto što je umrlo davno prije toga i više se nije moglo reanimirati, a da se ne napravi neko čudovište. Ruglo onoga što je bilo. Ali smo se lagali. Jer je tako valjda bilo lakše.

Ta pjesma je svirala s radija i dok je mlaz tople vode šibao naša tijela ispod tuša, kada smo se prali nakon vođenja ljubavi. Vodili smo ljubav i tu, dok je voda pokušavala s nas saprati i loše uspomene i učinjene grijehe i one riječi izgovorene i neizgovorene. Ali ružne uspomene su navirale, upornije od onih lijepih.

Na krevetu metalnog okvira smo ležali i pričali, možda kako nikada prije nismo pričali. Taj krevet je postao groblje naših snova i osjećaja. Tu smo sahranili sve što smo imali. I kada sam zaključao taj stan, znao sam da je unutra ostao dio mene i nje, koji nikada više nećemo pronaći. Tu sam odbacio onaj ideal ljubavi koji sagradih u mračnim laboratorijama svog srca. Skidoh ga sa sebe kao zmija kožu i ostavih ga da leži na krevetu. Napola mrtav.

I opet, nakon toliko vremena, kada su uspomene samo eho nekadašnjih osjećaja, blijedi duhovi prošlosti, ta pjesma uskovitla pijesak vremena i razbaca njegova zrnca posvuda u vidu tih proživljenih momenata. Negdje na nekom drugom mjestu i drugom vremenu  s drugom ženom.

Nježni stisak moje ruke me vraća u stvarnost. Gledam u druge oči. Drugi osmijeh. Druge usne koje se miču. Pitaju jesam li dobro. Umjesto odgovora, podižem joj ruku i ljubim je. Mislim da mi u očima vidi šta se zbiva u mojoj glavi. Kao da su moje oči dva smeđa filmska platna na kojima se prikazuje stari film, s davno zaboravljene požutjele celuloidne trake.

Volim tu našu laž. Tu našu idilu koju imamo povremeno. Kada ona odlazi od njega, u moje naručje, i onda bježimo u naše malo utočište preko vikenda. Oboje dajemo jedno drugom ono što nam treba, što smo izgubili. Ona negdje usput, a ja u onoj sobi prije toliko vremena.

I dok gledam u nju, shvatam da živim od laži do laži. Dok svira ta pjesma i pokušavam oživjeti ono što je umrlo postajući mračni čarobnjak ljubavi. Nekromanser osjećaja i uspomena koji oživljava Frankeisteinovo čudovište.


Mirnes Alispahić

Mirnes je običan tip koji želi da bude pisac jednog dana kad poraste. U međuvremenu se trudi i vježba, a to možete pročitati na ovom sjajnom  portalu. Napiše ponekad i nešto u svojoj kolumni. Pravi se pametan. I  ima bijelog zeku crvenih očiju. I ovo je napisao u trećem licu. Ko još  piše o sebi u trećem licu? Ne budite stidni i pošaljite mail sa sugestijama, kritikama, prijetnjama. 21. je stoljeće. Gay stop. Nemoralne ponude stop. Hvala na čitanju i do sljedećeg čitanja budite mi pozdravljeni gdje god da ste. P.S. Jesam li spomenuo da imam uvrnut  smisao za humor?

Komentari

Bol, Lisa Gardner,bibliomanija, Ana Čaić Blažević, APortal,majka, dijete