Krivudava cesta vodi kroz planine koje se nadvijaju oko nas. Njena ruka počiva na mojoj, tek povremeno me jače stisne čisto da ne zaboravim želju koja izgara u njoj. Na radiju se vrti pjesma koja evocira uspomene i odjednom ta cesta više nije put do kolibe u šumi već put koji vodi niz aleju sjećanja, na neko drugo mjesto i neko drugo vrijeme. S nekom drugom ženom.

Ta vijugavi drum vodi do Nje, do malog stana i kreveta sa metalnim okvirom. Do mirisa Njene puti, dodira Njenog svilenog pogleda i šapata Njenog srca koji čujem svojim dok leži na meni. Njena koža gori na jagodicama mojih prstiju koje se sjećaju svake krivine i doline Njenog tijela koje su toliko puta istražile. Bio je to put do umirućih snova i nemogućih želja, koje ni duh iz čarobne lampe ne bi mogao ispuniti.

U tom malom stanu, sazidanom od uspomena, svirala je ta pjesma. Bila je to naša pjesma dok smo vodili strastvenu ljubav i istraživali se po prvi put nakon toliko vremena, kao dva slijepca u mraku naše želje. Vodili smo ljubav kao da sutra nikada neće doći.

Naša himna tih dana. Svirala je dok smo jeli; dok smo šetali s rukom u ruci, ispod kišobrana koji nas je branio od sipljive kiše. Pjesma nam je mamila osmijehe na lice, kao prije. S tom pjesmom smo oživljavali prošlost i dozivali iluziju na stare dane. Bili smo toliko navikli živjeti u laži da smo vješto lagali sami sebe, prisjećajući se prošlosti koja je i sama bila više zamišljeni ideal, fatamorgana mog uvrnutog mozga, a ne stvarnost.

Tom pjesmom smo pokušavali oživjeti nešto što je umrlo davno prije toga i više se nije moglo reanimirati, a da se ne napravi neko čudovište. Ruglo onoga što je bilo. Ali smo se lagali. Jer je tako valjda bilo lakše.

Ta pjesma je svirala s radija i dok je mlaz tople vode šibao naša tijela ispod tuša, kada smo se prali nakon vođenja ljubavi. Vodili smo ljubav i tu, dok je voda pokušavala s nas saprati i loše uspomene i učinjene grijehe i one riječi izgovorene i neizgovorene. Ali ružne uspomene su navirale, upornije od onih lijepih.

Na krevetu metalnog okvira smo ležali i pričali, možda kako nikada prije nismo pričali. Taj krevet je postao groblje naših snova i osjećaja. Tu smo sahranili sve što smo imali. I kada sam zaključao taj stan, znao sam da je unutra ostao dio mene i nje, koji nikada više nećemo pronaći. Tu sam odbacio onaj ideal ljubavi koji sagradih u mračnim laboratorijama svog srca. Skidoh ga sa sebe kao zmija kožu i ostavih ga da leži na krevetu. Napola mrtav.

I opet, nakon toliko vremena, kada su uspomene samo eho nekadašnjih osjećaja, blijedi duhovi prošlosti, ta pjesma uskovitla pijesak vremena i razbaca njegova zrnca posvuda u vidu tih proživljenih momenata. Negdje na nekom drugom mjestu i drugom vremenu  s drugom ženom.

Nježni stisak moje ruke me vraća u stvarnost. Gledam u druge oči. Drugi osmijeh. Druge usne koje se miču. Pitaju jesam li dobro. Umjesto odgovora, podižem joj ruku i ljubim je. Mislim da mi u očima vidi šta se zbiva u mojoj glavi. Kao da su moje oči dva smeđa filmska platna na kojima se prikazuje stari film, s davno zaboravljene požutjele celuloidne trake.

Volim tu našu laž. Tu našu idilu koju imamo povremeno. Kada ona odlazi od njega, u moje naručje, i onda bježimo u naše malo utočište preko vikenda. Oboje dajemo jedno drugom ono što nam treba, što smo izgubili. Ona negdje usput, a ja u onoj sobi prije toliko vremena.

I dok gledam u nju, shvatam da živim od laži do laži. Dok svira ta pjesma i pokušavam oživjeti ono što je umrlo postajući mračni čarobnjak ljubavi. Nekroman osjećaja i uspomena koji oživljava Frankeisteinovo čudovište.

Mi smo redakcija APortala a vi čitate članak s našom preporukom 🙂

Komentari