Pariz – II dio

Prva dva dana u Parizu su tražila, da se mnogo hoda i bila su u određenom dijelu isplanirana, sa druga dva dana, koja slijede u nastavku to nije slučaj.

Mogli smo bezbrižno i lagano da plovimo kroz dane. Prvi dan je osvanula kiša, koja se nije dala omesti. Obzirom, da nisam jutarnji tip i da mi treba dizalica da me ujutru digne iz kreveta, kiša mi nije smetala ni najmanje. Nije da se pravdam :), ali me sustigao umor, prije samog puta, posla je bila kako kažu „kao u priči“. Tako da se osjećah kao mačka pred kaminom, ušuškala se i smanjila broj pokreta na minimum. Na TV-u se nižu pjesme, otvorim jedan kapak i to onaj bliži, osmotrim i nastavim da drijemam.

No, da se tekst ne bi pretvorio u priču o mom drijemežu dolazimo do poslijepodneva, kad je već kiša prestala i kad smo krenuli u istraživanje dijela grada, u kojem do sada nismo bili.

Hodamo tako, nebo je tmurno, kapljice se klate na ogradama i lome se oko puštanja u nepoznato. I odjednom ispred nas shopping centar. Mislim da se nikad više u životu nisam obradovala shopping centru. Toplo, svijetlo, razigrano i pravo u radnju sa dekorativnim detaljima. A unutra detalja, da ti oči stanu. Mirisne svijeće na svakom koraku, zbavih jedno pakovanje. Inače, kad nema mirisnih svijeća kriziram kao ljudi koji duvane, kad ostanu bez cigara. I onda se ispred mene pokaza ni više ni manje nego zen vrt. Mislim da svi crtići ne bi bili dovoljni da opišu moje ozareno lice, kad ga vidjeh. Buda, biljčica, pijesak, grabljice, čašica za mirisnu svijeću. Uzeh kutiju sa dvije ruke, kao najveću svetinju i pravo na kasu.

Nastavili smo da obilazimo dalje shopping centar, bilo je i drugih zanimljivih detalja, ali zen vrt me je kupio. Nakon toga smo još malo lunjali i vratili se u hotel. S vrata se izuh i jaknu ostavih u nekom ćošku, sjedam i otvaram kutiju sa zen vrtom. Srodna duša me pogleda onim pogledom „Dijete, dijete…“ i samo me upita: „Nećeš valjda i pijesak?“ Znam da misli, kako će se rasuti i biće ga teško sakupiti, a izuzetno drži do urednosti. Nasmijah se i odgovorih da neću.

Nemah osjećaj da mi je ovaj dan u Parizu propao, iako bijah pokretna koliko i ljenjivac Sid.

Nakon toga slijedi posljednji dan u Parizu. Sunčan je, kao i uvijek poslije kiše odsjaj sunca je jači i teško je gledati. Eh ovaj dan nas je i kupio i prodao. Rano je trebalo ustati, iznijeti kofere, ostaviti u busu i imali smo vremena do podne, da ostanemo u sobi. U 17h svi trebamo biti spremni i na dogovorenom mjestu, krećemo za Salzburg. I tako se u podne dvoje indigo djece diglo i krenulo da se smuca ulicama Pariza i to sve sa kišobranom. Kišobranče je naravno tu, za svaki slučaj, nikad se ne zna iza koje ulice vreba kiša. Ovaj dan je svakako jedan od onih, u kojem trebate kofer odjeće, da se oblačite i svlačite. Iz ulice u ulicu dolazi do promjene klime.

Cilj je doći do Centra i prehodati onu putanju, kojom smo se vozili metroom drugoga dana. Ljudi žure uglavnom, radni je dan i tako u jednom trenutku ispred nas niče radnja sa nepalskom odjećom i predmetima. A u njoj rade dvoje ljudi, jedan stariji gospodin sa turbanom i jedna djevojka. Eh sad smo oboje kao dvoje djece se zaigrali. Šarenilo boja, koje se ne viđa, razigranost detaljima i materijalima. U sred Pariza nalazimo Nepal u malom. A životna mi je želja posjetiti Nepal i naći se u podnožju Himalaja.

Upitah prodavača, da li imaju sari. Odgovori da nemaju i objasni gdje ih mogu pronaći. U tom malom raju zbavismo dukseve i peace torbu… i onako sve skakutajući sa kesama, koje su crne, bez ijedne šare, već baš kao vreće za smeće, samo ove imaju ručke, krećemo se ulicama Pariza. Dalje nas put vodi do Sorbone, pored mnogobrojnih cvjećara i opet smo se našli kod Notre Dame, ispred je red turista koji pokušavaju ući, spuštamo se do Sene i uživamo u unutrašnjem i vanjskom miru.

Napokon nigdje ne moramo trčati, već lagano korak po korak. U povratku su nam se na putu našli „Palais du Luxembourg“ (Luksemburška palata iz 17-og vijeka, koja je izgrađena za Mariju de’ Medici, majku Luja XIII, a danas je sjedište Senata)  i Luksemburški park, imamo dovoljno vremena, pa ga možemo i obići. Jedan mali jedrenjak plovi.

Počinje kiša da rominja, krećemo se ka hotelu, gdje nas čeka družina iz autobusa, a onda nas dalje put vodi ka našem sljedećem i završnom odredištu Salzburgu.

Još uvijek nisam pronašla potvrdu i znak na ovom putovanju. Prije samog putovanja sam zatražila da vidim nešto kao znak. Očekivala sam da ćemo naletiti u Parizu. No, nismo. Vidjećemo, šta nas čeka u Salzburgu.

Ah da, malo je nedostajalo da zaboravim jedan detalj. Na svakom ćošku u Parizu možete pronaći „električne automobile“ i bicikle koji se iznajmljuju, ako se ne varam prvih sat vremena je besplatno, a nakon toga se nešto sitno naplaćuje.

Bojana Knežević

Komentari

Amazonke.com

Mi smo redakcija APortala a vi čitate članak s našom preporukom :)

You May Also Like

Bol, Lisa Gardner,bibliomanija, Ana Čaić Blažević, APortal,majka, dijete