posao, novosti, rad, poslovi

Novi posao, nove obaveze, novi dress code. Vjerujte mi, prošla sam sve. A pošto sam bila dio hrvatske statistike, redovno bih pola godine provela na birou, a onda pola godine u radnom odnosu. I svakih šest mjeseci sam imala navale neophodne šopingholije – jer bi novo radno mjesto zahtijevalo i određen dress code.

Iako priznajem da mi šoping nije stran, prilagođavanje dress codeu za mene je uvijek tlaka. To je redovno odjeća koja nema apsolutno nikakve veze s mojim dnevnim stilom, odjeća za koju znam da, kada ponovno istekne tih šest mjeseci, neću imati gdje obući – do idućeg posla. Ali čak ni to nije bila garancija – prvi posao mi je bio u školi gdje sam morala biti ozbiljna, a nakon toga sam radila kao novinar gdje su mi cipele na petu bile previše formalne i sakoići previše službeni. Onda sam se opet vratila u školu koja je imala stroži dress code od prethodne što je značilo da sam morala ormar napuniti pencil suknjama (koje mrzim) i tankim finim najlonkama (čitaj: 50-ak kn dnevno jer nit sam dama nit znam hodati u tome, sjediti još manje, a i nesposobna sam hodati u štiklama).

Moram li vam reći da se iduće radno mjesto poklopilo s drugom polovicom moje trudnoće (hello, trudnička odjećo i udobne patike)? Zadnje službeno radno mjesto bilo je u Gradskom poglavarstvu, i osim što je dress code bio strog kao što možete pretpostaviti, razlikovao se od svih mojih poslova po još jednom detalju – radila sam ga u toplijoj polovici godine (što do sada nikada nije bio slučaj). Sve moje vunene pencil suknje nisu služile ničemu. Opet.

Za razliku od mojih iskustava, slušala sam svoje prijateljice koje žive vani i žale se na previše opuštenu atmosferu na poslu. Jedna od njih kroz smijeh je pričala kako se točno vidi tko je u arhitektonskom birou s Balkana – samo ona i Ruž’ca dolaze na posao u cipelama na petu, našminkane, u cvjetnim haljinama i sređene kose. Svi ostali njeguju moj omiljeni modni izričaj – ne znaš jesam li upravo ustala iz kreveta ili sam slučajno zamijenila odjeću s trinaestogodišnjom rodicom.

Naravno, nećemo pretjerivati – postoje zanimanja i pozicije koje i ovdje zahtijevaju strogi dressa code. Zaposlenici banke, npr. svugdje šetkaju u košuljicama, kao i što menadžeri žive u odijelima. I logično je da će šef arhitektonskog ureda biti u odijelu, ali radnici neće. Radnici će redovno izgledati kao nakupina studenata koji su se tu našli sasvim slučajno. A nije ni rijetkost da isti taj šef ušeta u biciklističkom odijelu, a presvlači se u ‘ozbiljnog čovjeka’ tek kada zna da ima ugovoren sastanak.

Ja sam se svejedno grozila svog prvog radnog dana. Nisam imala pojma što očekivati jer, iako Nijemci njeguju ležeran stil, vrlo često u svemu tome ima doza elegancije. A to je upravo detalj koji se ne može lažirati, a koji ja nemam prirodno u sebi. To se vidi iz aviona kada ja, u riflama i majici, stanem kraj njemačke mame u riflama i majici. Da ponovim, ja izgledam kao da sam se upravo ustala iz kreveta i navukla na sebe tuđu odjeću, a njemačka mama stoji s predivnom nijansom kose u ležernoj punđi (moja izgleda kao da mi je petarda eksplodirala na glavi), s pamučnom majicom kojoj su svi šavovi ravni (meni Pajo Patak ode ulijevo), u riflama koje izgledaju kao da su šivane na njoj (ja svoje stalno navlačim, namještam, spuštam ili podižem), a cipele su jedne od onih koje su preružne, ali izgledaju kao najudobniji komad obuće ikada izmišljen i, nekako, čine cjelokupni dojam još elegantnijim nego što je. Meni kad majica viri ispod hoodice, izgledam kao beskućnik. Njima kad majica viri ispod hoodice, izgledaju kao da su sišli s hipsterske modne piste.

I odlučim tako ja, prvi radni dan, biti ležerno elegantna, pa makar na silu! Našla sam si fine hlače koje SKORO stoje na meni bez da ih moram stalno navlačiti, fini džemperić imam, zavežem urednu punđu, nameljam se i stavim naočale. Mogla bih skoro kao intelektualac proći! I odlučim obuti gležnjerice na petu. Jer mogu ja to, žene to rade stoljećima, što ne bih i ja, a ove su provjerene da ipak neko vrijeme mogu provesti u njima. Bila sam zadovoljna – ipak nisam izgledala kao student, a bogme, neće me nitko zasigurno zamijeniti za direktora.

Šljakalo je to prvih par sati, ili točnije sve dok nisu odlučili voditi me (pješke) na božićni sajam gdje smo šetali i šetali, a onda smo malo šetali na kavu, pa smo šetali natrag na radio. Nakon toga smo šetali još 23 puta do studija (na katu iznad) i natrag, a onda je došao kraj radnog vremena. Gdje su me muž i dijete odlučili iznenaditi i doći po mene. Ali su se naparkirali malo dalje, da se – prošetamo. I vidimo božićnu atmosferu i tako to.

Da skratim priču, molila sam muža na rubu suza da idemo kući, izula sam se u autu i iduća dva dana sam šepala. Ne moram niti spominjati da me cipela na petu od tada nije vidjela, a ja se elegantno prešetavam u patikama na poslu. Nek misle da sam student, bar me nitko ništa neće pitati!

A svim ženama koje radno vrijeme provode u cipelama na petu treba dići spomenik (ili ih poslati na godišnji odmor u Vrapče, ovisi kako se uzme) jer je to žrtva o kojoj se rijetko kada govori. Njima svaka čast, a ja ću se držati rukotvorina mog dobrog prijatelja Adolfa Dasslera (tako je, osnivača Adidasa) i zahvaljivati bogu što sam završila u njegovoj domovini – gdje hipsteraj dozvoljava raji da se šeta na radnom mjestu u patikama. Mašala!

Maja Marić

Komentari

Mi smo redakcija APortala a vi čitate članak s našom preporukom :)