Novogodišnja retrospektiva…

Ovo doba godine idealno je za preispitivanje svih odluka i postupaka kojima smo obilježili svoj život tijekom proteklih 365 dana. I pritom nekako sve proživljeno stavljamo na vagu, i doživljaje, i emocije, i trenutke… i ljude, i mjesta, i prokockano i poklonjeno vrijeme… pokušavamo odrediti dokud su sezale naše granice i jesmo li ih uspjeli prekoračiti ili smo ostali unutar tog obruča koji ulijeva sigurnost utoliko što za nas predstavlja poznato okruženje iz kojeg se teško otrgnuti.

Pokušavamo procijeniti u kolikoj je mjeri ono ˝staro ja˝ zadovoljno ovim ˝novim˝, žalimo li za propuštenim prilikama, ishitrenima odlukama ili smo pak sretni zbog svega što nas je snašlo, bilo to dobro ili loše, jer smo s godinama postali kolekcionari šarolikih iskustava koja su nas u svojoj raznolikosti pripremala za život kakav uistinu jest. Kroz njih smo polagano gradili kalupe čiju ćemo formu tek neznatno mijenjati u budućnosti. Jedine radikalne promjene odvijat će se unutar njih, a poticat će ih ponajviše utjecaji koji nadiru izvana. Jer rijetko kada smo isključivo sami sebi dovoljan poticaj.

Ukoliko se dobro osvrnemo i zamislimo nad proteklim vremenom, uvijek možemo uočiti i najmanje modifikacije. Ponekad su uvjetovane našom dobrom voljom, ali su češće ˝isprovocirane˝ raznim životnim okolnostima na koje ne možemo direktno utjecati. Pritom je dobro zapitati se: ˝Zašto se usuđujemo suočiti s promjenama tek onda kada nas život dovede pred zid i više nemamo drugog izbora?˝. Kada bismo barem osvijestili da strah od nepoznatog može biti naš najveći generator jer izvan njegovih granica imamo mogućnost spoznati sve što se krije iza jednog ˝Što ako?˝. A sve što ostane nedorečeno i zapečaćeno pod tim upitnikom, održava u nama dozu znatiželje i žaljenja što nismo na vrijeme preskočili zid i uputili se u nepoznato kako bismo otkrili što nas čeka u tom moru neizvjesnih mogućnosti.

I tako se ovih dana zateknemo kako u mislima rezimiramo učinjeno i nastojimo pronaći balans između povučenih poteza i željenih promjena, koje su nas i ovaj put nekako zaobišle. Nastojimo povući paralelu između onog što se odvilo i onog za što smo priželjkivali da će se odviti. I uvijek se nekako zaustavljamo na pukim željama i puštamo ih da padnu u zaborav… ili barem sebi neuvjerljivo obećavamo da ćemo se sljedeći put istinski potruditi da ih ostvarimo. Dok tako sumiramo sve, često imamo dojam da se zapravo ništa nije promijenilo.

No svaka osoba koja je prošetala našim danima, svako izrečeno ˝Oprosti˝ ili ˝Hvala˝, svaki povišeni ton, svaka prešućena riječ, svaka pročitana knjiga, odgledani film, svaki trenutak proveden nasamo ili u društvu, ipak su dio nečeg novog što nas itekako obilježava i čini drugačijima na kraju jednog ciklusa. I s obzirom na to da su naša razmatranja obavijena dozom subjektivnosti i samokritičnosti, često ili uzimamo zdravo za gotovo sve proživljeno ili uopće ni sami nismo svjesni kolikim intenzitetom se naši životi mijenjaju iz godine u godinu, čak i kada se naizgled ništa ne događa.

Naučiti davati na vrijednosti malim trenucima znači ujedno naučiti uočavati i najmanju promjenu na sebi. Dok smo god fokusirani na velike korake i iz godine u godinu sebi obećavamo da ćemo ih konačno poduzeti, tek ćemo tada stajati u mjestu i na proteklu godinu ćemo gledati kao na prvenstveno izgubljeno vrijeme koje smo mogli puno produktivnije i kvalitetnije iskoristiti. Iz malih stvari pokreću se one veće i znatnije, a kada se počnemo voditi tom mišlju jasnije ćemo uočavati sve što nam se dogodilo i svaki dan će imati posebnu priču koja nas je na neki način obilježila i naposljetku natjerala da se osvrnemo i preispitamo u kolikoj mjeri smo zadovoljni učinjenim i proživljenim. I tada ćemo se moći s osmijehom oprostiti sa završenim ciklusom i s pozitivnom neizvjesnošću zakoračiti u novi.

Ana Skelin

Komentari

Amazonke.com

Mi smo redakcija APortala a vi čitate članak s našom preporukom :)

You May Also Like

Bol, Lisa Gardner,bibliomanija, Ana Čaić Blažević, APortal,majka, dijete