Nela Baričević: “Uvijek za jedan više…”

“E, a sjećaš se one dječje izreke ‘Ja sam uvijek za jedan više”? – pitala sam ga dok si je snuždeno adresirao dlanove na oči. Bilo je to kao da je prebirao po svojim sjećanjima.

Htjedoh prekinuti šutnju koja nam se privezala za lica i okružila srce.

“Aaajdeee, ukradi svijetu jedan trenutak i sjeti se u kojim si se situacijama trudio biti ‘za jedan više’ i na što je to više uopće ciljalo?” – poticala sam ga da se prisjeti djeteta u sebi.

Htjedoh učiniti da mu zatitra srce i da blokovi leda, koji su mu činili posljednju liniju obrane, zauvijek iščeznu. Molila sam se da to izgubljeno, namjerno udaljeno, dijete još čuči u kakvom kutku njegove nutrine. Ma taman to bilo i u najudaljenijoj sobi pod ključem – naći ćemo ga.

“Tko se ne sjeća toga?” – odvratio je: “Ali ne da mi se sad razmišljati o tome u kojim situacijama. Nemam pojma… obično kad smo se nešto prepirali.” – uzvratio je i dalje prilično uzrujan i udaljen od sadašnjeg trenutka.

“Pa dobro!” – odbrusila sam i dodala: “Mislim da si me umorio. Zapravo, više iscrpio…”

Šutke me promatrao dok su mu se zjenice širile u paničnom strahu od onoga što neminovno slijedi.

“Umorilo me biti uvijek za jedan više…” – rekoh mu sažalno ga gledajući: “Tebi za jedan više u minusu, ostatku svijeta u plusu…”

“Shvaćaš da ja nemam blage veze di sam sama sebi?” – rekoh što sam blaže mogla.

A to “blaže” u situacijama poput ovih prilično iritira oba kraja, na x mjesta zapletena, lanca. Uzalud sve… pa i to što garantiraju da takvi lanci nikada ne pucaju! Ne možeš zapletenih nogu kroz život. Ne možeš ni hodati kako treba, a o tome da potrčiš možeš samo sanjati…

“I što ćemo onda? Što ćeš ti?” – prozborio je već kroz suze.

“Što ti misliš što bi trebala?” – prebacih po navici na njega teret odluke.

“Ovo moraš sama.” – reče mi moj uvijek za jedan više odlučniji.

“Aaaa istina, istina…” – odvratim misleći kako um zna što treba, ali ono u grudima se još ne predaje: “Vidiš kako taj stav uvijek za jedan više truje sve oko sebe?!”

Red grobne tišine.

Aludirala sam na sve situacije u kojima smo kao dvoje nezrelih klinaca tjerali po svome i tvrdili da smo upravo mi taj “za jedan više”.

Piljio je u mene. Ni na tren nije odvraćao pogled, a mene je nerviralo to što se držao ‘”nedodirljivim” i što ne smatra nužnim odgovarati osim onda kada je pitanje postavio netko nadređen.

Nenajavljena, odjednom su se iz njega izlila sva njegova razočarenja mnome. Izbacio je sve što mu je ležalo na duši, a poslije se još divljački obrušio na, kako kaže, šugavu sudbinu. Na sva moja “za jedan više”.

Došlo mi je da se uz jedno “Tko se nije skrio…” zauvijek udaljim s ovoga mjesta.
Sve mi je bilo krivo.

Prošlost koja me nije pripremila na život. Grad koji mi, otkrivajući se, nije pružao nikakav zaklon. Njegove ruke koje su me više odbacivale u tuđe ralje, no štitile.

Zaključih naposljetku koliko teško “uvijek za jedan više zarobljena u snovima” i “uvijek za jedan više čvrsto utaban u zemlju” u duetu prolaze kroz život.

Možda je to samo “sve naše krivo”, a mi kakvi ispod kože jesmo – pravi!

Nela Baričević

Komentari

Nela Baričević

Vjerujem da ste to već masu puta čuli, no ja Nela, uglavnom udobno skrivena iza svojih inicijala, zbilja pišem od kada znam za olovku u svojoj ruci. Uostalom, zbog ljubavi spram pisane riječi diplomirah novinarstvo. Paralelno pisanju dužih djela, uživam pišući kraće priče kako za kolumnu koju upravo čitate, tako i za različite natječaje. Jedan me od njih odvodi u Otzenhausen gdje širim svoj krug zaljubljenika u književnost. U stvaranju su mi, osim olovke, temeljno oruđe osjećaji i sjećanja. Kažete od njih se ne živi? Slažem se. Ne živi se od njih, već zbog njih... Ne vjerujete li, zavirite u moja ispisana lutanja na FB stranici koju vodim, a naći ćete ju upišete li: "potpisuje N.B."

You May Also Like

Bol, Lisa Gardner,bibliomanija, Ana Čaić Blažević, APortal,majka, dijete