Iako živimo u 21. stoljeću, tehnologija napreduje i svakodnevno smo svjedoci napretka tehnike, čini se da stagniramo kao društvo. Posebno ovdje na brdovitom Balkanu ili nam se samo tako čini samo zato što živimo tu. Zbog te stagnacije uzrokovane možda nekim okovim patrijarhalnog odgoja, koji su još uvijek teški kod starijih i srednjih generacija, ili onog poznatog mentaliteta „šta će narod reći“ imamo tabue, koji su javna tajna. Svi znaju da postoje određene stvari, ali niko o njima ne priča jer je to sramota iz nekog razloga koji nikome nije baš najbolje jasan. Konkretno, pričamo o nasilju u porodici.

Nasilje nad ženama definirano je u skladu sa Konvencijom o sprečavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u porodici Vijeća Evrope kao kršenje ljudskih prava i oblik diskriminacije nad ženama,  a predstavlja sva djela rodno zasnovanog nasilja koja dovode  ili mogu dovesti do: fizičke, seksualne, psihičke, odnosno finansijske povrede ili patnje za žene, obuhvatajući i prijetnje takvim djelima, prinudu ili proizvoljno lišavanje slobode, bilo u javnosti bilo u privatnom životu. U skladu sa istom konvencijom, nasilje u porodici definirano je kao

“svako djelo fizičkog, seksualnog, psihičkog, odnosno ekonomskog nasilja do kojeg dolazi u okviru porodice ili domaćinstva, odnosno između bivših ili sadašnjih supružnika ili partnera, nezavisno od toga da li učinilac dijeli ili je dijelio isto prebivalište sa žrtvom (Vijeće Evrope, Konvencija o sprečavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u porodici, Istanbul, 11. maj 2011. godine).”[1]

Strašna je činjenica da samo u BiH statistika kaže da je 52,8 % žena doživjelo neki od oblika nasilja od svoje 15. godine. I to su one žene koje su progovorile o tome. Koliko je samo onih koje trpe i šute? Brojka bi sigurno bila puno veća kada bi se i one otvorile i rekle svoja iskustva.

Upravo zbog tog odgoja i onog neminovnog „šta će narod reći“ te osjećaja sramote, koji se nameće prije svega od strane same porodice pa onda i okoline, te svojevrsnog brendiranja i etiketiranja raznoraznim pogrdnim nazivima, žene šute i trpe.

Šta se to desi pa riječi ljubavi zamijene riječi mržnje? Od „volim te“ do „mrzim te“, od „ljubavi“ do „glupačo“, od nježnih dodira do grubih udaraca. Kako takva promjena nastane? Da li je to uvijek čučalo u takvim nasilnicima ili se nešto promijeni u njima, možda iskoči neki osigurač ili nešto? Mišljenja sam da takve stvari čuče u ljudima i samo čekaju pravi trenutak da izađu van, a da se ne vide na vrijeme jer znate kako kažu, zaljubljen čovjek ne vidi baš najbolje.

Poslije kad se to desi, obično ćete čuti žene koje su dobile batine kako govore da su to zaslužile, da on to nije htio, da se izvinio, da neće više, da je voli i da će se promijeniti. Naravno, ništa od toga nije istina. Istina je da je on obični siledžija koji se smije istresti na ženi, ali bi nakon nekoliko šamara po svojim obrazima bio “manji od makova zrna”. One ga brane iz istih onih razloga koje sam naveo gore, odgoj i strah od promjena i onoga što će se desiti ako ode iz tog nesretnog braka, koji je iz ljubavi prešao u bojno polje. Ili možda bolje rečeno, koncentracioni logor.

Tema je ovo koja može biti jako nezahvalna za ispričati i donijeti brojne osude, ali jedna je žena bila dovoljno hrabra da napiše knjigu o svom iskustvu i traumi koju je proživljavala kroz 20 godina braka, a koja se nastavila i poslije razvoda. Iako je mislila da je sve gotovo, otvoren je drugi front i nova runda borbe je započela.

Spisateljica je knjigu „S druge strane straha“ pisala pod pseudonimom Aylin Sidran (identitet nepoznat redakciji, op. a.), kako bi sačuvala svoj život i život svoje djece jer joj je bivši muž više puta prijetio smrću, a i društvo je takvo kakvo jeste pa je takav način predstavljanja bio najbolji metod zaštite i njene djece od zlih jezika.

Žene koje su prošle i koje prolaze kroz te grozne situacije zlostavljanja, kojeg ima više vrsta, a ono fizičkoj je najvidljivije, najbolje znaju kako im je i ne treba ih osuđivati. Znate kako kaže ona stara „onaj koji je bez grijeha, neka baci prvi kamen“. Zlostavljanje ostavlja svoje posljedice, čak i nakon što se žena izvuče iz kandži zlostavljača. Aylin o tome ima reći nekoliko stvari, a više o njenom iskustvu možete pročitati u njenoj knjizi te na njenoj FB stranici, na kojoj pomaže ženama koje prolaze kroz ono što je ona već prošla.

“Nasilje u porodici izaziva depresiju i niz bolesti, depresija naravno vodi u očaj. A očaj vodi ka tome da osoba pomišlja o suicidu ili da podigne ruku čak i na vlastito dijete.

Kada sam počela da razmišljam o suicidu upalio se alarm u mojoj glavi, dokle sam to dovela sebe. Analizirala sam razloge ostanka u zajednici sa nasilnom osobom. A također preporučujem svakome prije nego osudi žrtvu nasilja da dobro proanalizira ove razloge:

  1. roditeljski razlozi 

Samo sam željela dobro djeci, da imaju oca pa kakvog takvog jer razvod utječe na djecu. Fatalna greška je bila ta što sam brak čuvala samo na osnovu toga. Međutim sada, nakon 5 godina, uviđam svoju grešku koja me košta i dan danas. Moja djeca redovno posjećuju psihologe, jer su se nagledala nasilja u porodici. Odrazilo se to na njihovu psihu. Muški su počeli malo agresivnije da se ponašaju, ženske su počele da se više povlače u sebe. Kriva sam isključivo ja. Želeći im dobro ostajala sam u braku punom nasilja: emotivnog, psihološkog, seksualnog, ekonomskog i na kraju, fizičkog. Sve vrste nasilja sam osjetila na vlastitoj koži. To je bio jedan od razloga da ostanem u braku s nasilnom osobom koji mi nije donio nikakvo dobro.

  1. spasiteljski sindrom

Po prirodi sam pozitivna osoba, optimista i željna života i uvijek nasmijana. Vjerovala sam da ću svojim dobrom i optimizmom utjecati na njega da se promijeni. Prevarila sam se. Opet. Tačno sam definisala probleme u našem braku bilo ih je 5, koje sam mu direktno govorila ali nijedan nije pokušao da riješi. Nisu to bili nerješivi problemi već obične stvari: da liječi seksualnu disfunkciju, da ne konzumira cigarete unutar prostorije gdje je naše teško bolesno dijete, da mi ne “pomaže” oko djece već da shvati da su djeca zajednička odogovornost. Tako da sam ja pored dva posla koja sam radila, morala voditi računa o potrebama 4 djece, kući, kreditima, njihovim roditeljskim sastancima, bolestima, itd. Apsolutno nije bio uključen ni u šta, smatrao je da mi pomaže a ne da je to njegova obaveza kao i moja. I ovo je ključni problem balkanskog mentaliteta, po pitanju preuzimanja odgovornosti u porodici. Nisam mogla da ga spasim. A glumila sam majku Terezu. Psiholog mi je kasnije rekao da je on u meni našao zamjensku majku. A ja sam postala kao svijeća u braku. Drugima sam svjetlila, a sama dogorjevala. 

  1. rodbinski razlozi

O da, koliko puta se o mene okačila moja bolesna majka govoreći da ostanem u braku zbog nje. Da je ne sekiram, da će biti bolje, da je sramota, navodeći sve prethodno u vezi djece. Da djeca trebaju oca, da ih očuh neće pogledati, da je žena razvedena na nivou nekoh nižeg staleža u društvu, itd. Uistinu, roditelji sami kopaju grob svojoj djeci na ovaj način, ne shvatajući težinu njihovih riječi kojima ubjeđuju žrtvu nasilja da ostane u braku sa nasilnom osobom. Umjesto da su im podrška i da čim primjete promjenu bilo kakvu na svome djetetu stanu u odbranu i da kažu da su tu ma šta se desilo, da ih uvijek pozove, da računa na njih, itd.

  1. ekonomski razlozi

Uistinu sam desetak godina života izgubila radi ovog razloga, nisam imala gdje da odem. Imala sam da se vratim roditeljima koji su jednostavno rekli da oni mogu da hrane svoju djecu ali ne mogu tuđu, a time je sve rečeno

  1. strah, osjećaj dužnosti, krivnje, srama, poniženja

Jednostavno vas nasilnik ucjenjuje time da će počiniti samoubistvo ako ga ostavite, da će ubiti vas ili djecu. U meni je bio toliki strah od ovoga da me je paralizirao nekoliko godina. Nisam smjela ništa da uradim, jer uistinu sam doživjela par njegovih izdanja kada sam bila ubijeđena da će to učiniti ako ga ostavim. Ipak, držati bombu za izvađenim osiguračem nije šala. Stao je pred vrata, izvadio osigurač i rekao da  mi idemo, a da će on sebe ubiti jer nema razlog da živi. I šta mislite kako to doživljava dijete od pet godina? Da li bi vi mogli da živite sa tim osjećajem krivice tokom cijelog života. Sigurno ne, a i dijete će pamtiti samo tu scenu i krivit će vas za ubistvo oca.

  1. poricanje

Sami sebi lažete da to i nije tako loše šta se sve dešava. Jer vas tako ubijedi okolina,  rodbina, prijatelji pa čak i nasilnik govoreći da nemate pojma šta je nasilje i da niste osjetili šta znači biti muško.

  1. nizak nivo samopoštovanja

Uistinu sam tri ili četiri godine potrošila na ovo, smatrala sam da sam zbog pogrešnog izbora partnera zaslužila to. Bio je to jedan način samokažnjavanja.

  1. nerazumijevanje nadležnih organa

U mom slučaju kada je moj bivši suprug nadnio sjekiru na mene da me ubije, komšija mu je uzeo iz ruke. Policija je to veče dva puta intervenisala samo opomenama i navela to u izvještaju kao bračna svađa i remećenje javnog reda i mira, te mi dodijelila kaznu od nekoliko stotina maraka za to. U zemljama sa normalnim sistemom ovo se klasifikuje kao pokušaj ubistva, a ne bračna svađa. Ja, koja sam u ovom slučaju bila žrtva, sam bila kažnjena, a nasilnik je napravljen žrtvom. Socijalna služba takvoj osobi dodjeljuje skrbništvo jer su bili pristrasni i naravno, mito.”

Aylin navodi kako njena borba još nije završena i da još uvijek traje na sudu te da nema nikakvu zaštitu od njega, pa čak ni zabranu prilaska. Od svega toga, dobila je nekoliko medicinskih dijagnoza i narušeno zdravlje, koje pokušava sanirati, a djeca su dobila traume koje će ih pratiti do kraja života. Uprkos tome, ona se odlučila napisati sve to u svojoj knjizi, borbu sa suprugom i život s nasilnikom, ali se ovlaš dotakla i te borbe sa sistemom, koji u njenom slučaju nije branio žrtvu, već je od mučitelja napravio mučenika.

Želimo joj sreću u njenoj daljnoj borbi, kao i drugim ženama koje prolaze kroz ove situacije.

[1] Preuzeto sa stranice Agencije za ravnopravnost spolova BiH

Komentari

Mi smo redakcija APortala a vi čitate članak s našom preporukom :)