Naslonila sam se na vrata spavaće sobe svojih roditelja kako bih čula o čemu opet raspravljaju. Istina, prisluškivala sam, ali tu ružnu naviku bilo mi je lakše podnijeti nego neznanje. A puno sam toga trebala saznati, primjerice, da je mami dosta svega, a da tata više ne zna što „mora“ učiniti ili reći da bi se sve posložilo. Zapravo je sve jednostavno samo oni to ne vide ili ne žele vidjeti. Godinama se razvlači jedna te ista priča i činjenica da se međusobno ne podnose. Nekada su se slagali i voljeli, ali to je daleka prošlost, više ni ne pamtim kada je to bilo.

Moja mama je domaćica, ono, oduvijek, a tata radi u obližnjem automehaničarskom servisu. Klasična priča malog mjesta. Klasična obitelj srednjeg staleža. I klasična sudbina obične cure. (Zaboravih reći da imam petnaest godina i da me nitko niti sluša niti razumije). No, kako god, ne bi sve bilo tako strašno da nisu i mene uvukli u svoje svađe. Znam kako ovo sad zvuči, ali nisam stvar pa da se lome oko toga tko će je u slučaju rastave dobiti. Imam osjećaje i… ne mogu birati. Kako? Kako da izaberem stranu kada ih jednako volim i kada mi je jedina želja da ostanu zajedno. Ali ni to nije sve. S obzirom na to da sam završila osnovnu školu i najesen bih trebala krenuti u srednju to je postalo predmetom rasprave. Ni to ne bi bilo tako strašno da preko mene ne pokušavaju ostvariti svoje snove pa tako tata želi da postanem odvjetnica, a mama da postanem učiteljica. Svaki ima stotinu argumenata i stotinu savjeta, a ja ne želi nijedno od toga, želim biti medicinska sestra, ali naravno, ne slušaju me. Umjesto podrške mojih snova nailazim na izjave poput: „Nije to za tebe. Nećeš to moći. Želiš li uistinu radni vijek provesti u bolnici?“. E pa to je za mene, moći ću i želim radni vijek provesti u bolnici. Želim pomagati bolesnima i znam da će me to ispuniti, ali to njima nije važno niti će ikada biti.

Postoji još jedna stvar koja me muči, a nema je s kim podijeliti. Sviđa mi se jedan dečko, zapravo mogu reći da sam luda za njim, ali kako da o tome razgovaram s nekim tko je davno prekrižio ljubav i ne vjeruje u njezinu postojanost. Kod mojih roditelja se ljubav svela na kratkotrajnu ludost koja opije nezrele mladiće i djevojke pa pod utjecajem te ludosti učine more gluposti i na kraju se vjenčaju jer im se desi trudnoća. Da, ja sam samo produkt ludosti dvoje nezrelih, ja sam im se samo desila.

Naglo su se otvorila vrata i mama je istrčala uplakana. Pošla sam za njom ne kako bih opravdala prisluškivanje, nego kako bih je pokušala utješiti.
– Mama… – započela sam, no ona je podignula prst što je značilo da šutim. Ali ne, nije mi padalo na pamet šutjeti, više ne.
– Mama, moramo razgovarati i jednom za svagda srediti obitelj.

Pogledala me suznim očima. U njima sam vidjela nevjericu i iznenađenje.
– Nema se tu što reći. Znam da ti je sve prestrašno, ali više nema smisla. Rastat ćemo se. To je jedino rješenje – rekla je i dlanovima obrisala suze.
Nisam mogla prihvatiti rastavu. Sve do sada su samo tek u ljutnji spominjali rastavu i negdje u dubini duše vjerovala sam da će vječno ostati na tome.
– Ne! – ljutito sam ustala od stola i pošla do spavaće sobe.

Ušla sam i bez ijedne riječi uhvatila tatu za ruku, povela ga u kuhinju te, onako zapovjedno, naložila da sjedne nasuprot mami. Oboje su ostali zatečeni mojim potezom. Na jedan način sam i sama ostala zatečena jer uvijek bih se nakon svađa povukla u svoju sobu i u glavi prevrtala teške riječi svojih roditelja. Davno mi je postalo preteško i davno sam htjela načiniti ovaj korak, ali nikada nisam imala dovoljno hrabrosti. Možda sam htjela čuti riječi „rastat ćemo se“ na drukčiji način, upućene meni kao „informaciju“.
– Zašto? – pitala sam oboje, no oboje su odšutjeli. Spuštenih pogleda dvoje koje je itekako imalo što reći, sada je ostalo nijemo.

Nastavila sam: – Ne mogu shvatiti da je netko u braku petnaest i pol godina a ne može s partnerom normalno razgovarati. Ok, shvatila sam da se ne podnosite i da se želite rastati, ali pobogu, možete li to mirnim putem i da za promjenu mene nešto pitate ili barem skupite toliko hrabrosti da mi to u lice kažete.
Nastala je tišina. Sada su oboje zinuli i pokušali u glavama složiti riječi, prave riječi. Barem tako mislim jer sam ih zatekla i što je važnije, bila ta koja je skupila hrabrosti da im u lice kaže što ih ide.
Tren bih pogledala mamu, tren tatu i iščekivala, ako ništa drugo, onda barem bujicu riječi mahom ukora. Ali oni su i dalje šutjeli da bi tata odjednom oborio pogled i rekao: – Nije onako kako se čini. Mi se zapravo… ne želimo rastati.

Sada sam ja iznenađeno zinula.

– Znaš, kada si dugo s jednom osobom nekako prijeđe u naviku i tada se izgubi pravi smisao braka. Izgubi se čar i nesuglasice same po sebi isplivaju na površinu i preuzmu glavnu riječ. Tada one postanu glavne. Ali samo su odraz frustracije. Evo, priznat ću da sam duboko isfrustriran i da mi treba nešto više od čiste kuće i odjeće, ručka i suhoparnog „dobro jutro“. Treba mi supruga, a ne kućna pomoćnica… – rekao je punim plućima i ostavio mamu i mene u jednakom stanju. Obje smo ostale bez svih riječi, zarobljene u mislima. Ne znam o čemu je mama razmišljala, ali ja sam razmišljala samo o ljubavi, ljubavi koja je uvijek bila suputnik mojih roditelja, ali u jednom trenutku ostavljena negdje u dubini njihova postojanja. Vjerojatno nesvjesni što čine zanemarili su ljubav i prepustili se monotonoj svakodnevici. Međutim, ono što me je posve iznenadilo bilo je upravo izrečeno: mi se zapravo ne želimo rastati.

Pa kako sad to?! Nije li mama časak ranije rekla da ne postoji drugo rješenje? I nije li tata neprestano govorio da ne zna što da učini, a onda kaže nešto tako posve neočekivano?
Mama se osmjehnula. – Da. I ja isto mislim – rekla je.
– Ali otkud sad sve to? – zapanjeno sam pitala. – Pa maloprije si rekla da je rastava jedino rješenje. I na koncu, kako uopće možeš takvo što reći iako tako ne misliš? Mislite li vi uopće na moje osjećaje?

Oboje su kimnuli, ali i oborili poglede.
– Znamo. Sve nam je jasno – rekla je mama u ime oboje. – Bili smo sebični i previdjeli smo činjenicu da si tu, da vidiš i čuješ, da osjećaš… kao da smo posve otupili. Žao nam je. Uistinu je. Ali oboje moramo priznati i to da nam je upravo ovo trebalo da progledamo. Trebalo nam je da nas upozoriš, da nam kažeš što nas ide – nasmiješila se. – Ponekad je potrebno da dijete odraslu osobu vrati u stvarnost.

I uistinu, nakon tih riječi pokrenulo se nešto sasvim novo. Osim spoznaja mojih roditelja i ja sam nešto spoznala. Bio je to dan kada sam shvatila što je život i kada sam upoznala ljubav. Bez obzira na prepirke, teške riječi i što ne, ona je ipak prisutna i na kraju donese mir. Kada je ljubav prava i istinska na kraju pobijedi. Nadam se da ću je i ja jednoga dana sresti, ne zaljubljenost, nego pravu pravcatu ljubav. Danas sam je upoznala, a u budućnosti je očekujem u srcu. Nastanit će se u njemu i ostati zauvijek. I ako ikada dođe na kušnju kao što je došla mojim roditeljima, znat ću što mi je činiti: otvorit ću srce i prepustiti ga ljubavi, onako istinski.

Božana Ćosić

Mi smo redakcija APortala a vi čitate članak s našom preporukom 🙂

Komentari