Kako oprostiti nekome kome nije žao što me povrijedio?

“Oprost je dar kojeg dajemo sami sebi.”

Oprostiti nekome tko nas je povrijedio, a više ga nema u našim životima ili mu uopće nije žao jedna je od najtežih stvari koje ćemo ikada napraviti. Taj oprost nije nešto što nas je netko zamolio kroz iskrenu ispriku, preuzimajući odgovornost za vlastite postupke, kroz žaljenje što nas je povrijedio i molbu da nastavimo s odnosom. Taj oprost ništa ne zahtijeva od osobe koja nas je povrijedila, a traži mnogo od nas.

Oprostiti nekome tko nas je povrijedio, a kome nije žao jedna je od najtežih stvari koje je potrebno napraviti, ali i jedna od onih stvari koja nam može donijeti osjećaj mira i činjenice da smo nastavili sa životom.

U osnovi ovog oblika oprosta je odluka da preuzmemo kontrolu nad boli koju osjećamo, nađemo smisao povrede koju nam je netko nanio i da odlučimo kakav odnos želimo s osobom koja nas je povrijedila. Iako nismo odgovorni za to što nas je netko povrijedio, odgovorni smo za to kako ćemo se nositi s povredom. Možemo odabrati vikati kako je život nepravedan i pokušati natjerati osobu da joj bude žao ili odlučiti preživjeti, zaliječiti rane i nastaviti sa životom.

Iako ovako rečeno zvuči vrlo jednostavno, ipak se vrlo često radi o procesu koji zahtijeva vremena i mnogo mnogo truda.

Kako se osjećamo?

Ponekada nismo ni svjesni da u sebi još uvijek nosimo bol zbog nečega što nam je netko napravio. Ako se, primjerice, radi o roditelju koji nas je na neki način povrijedio, a nikada se nije ispričao i preuzeo odgovornost za svoje postupke, možda su prošla i desetljeća, a da u sebi i dalje osjećamo patnju. Mislimo kako smo nastavili dalje. Ipak smo odrasli ljudi, a s vremena na vrijeme nas riječi ili postupci partnera ili prijatelja gurnu u prošlost i u sebi osjećamo sav jad i svu bol koju smo osjećali kao djeca, kada se tako roditelj ponašao prema nama.

Potrebno je osvijestiti svu silinu boli koju osjećamo i shvatiti da smo bili povrijeđeni. Ne možemo nastaviti dalje sve dok ne shvatimo značenje povrede i učinak koji je povreda imala na nas. Možda je potrebno iznova u sebi proživjeti povredu kako bi nam ‘sjela’ istina.

Što smo sve izgubili kada nas je roditelj povrijedio? Možda više ne gledamo na svijet istim očima kao prije? Možda smo prestali vjerovati kako smo vrijedni ljubavi? Možda smo pomislili kako je u redu da drugi prelaze naše granice, odnosno, ne ponašaju se prema nama kao vrijednom ljudskom biću?

Potrebno je osvijestiti sve što se promijenilo i sve što smo izgubili. Neki ljudi reagiraju ljutnjom koja im daje osjećaj sigurnosti i kao da su u pravu, iako ta ista ljutnja često maskira tugu. Drugi ne mogu osjetiti ljutnju već su depresivni, možda i umanjuju značaj onoga što im se dogodilo jer se drugima dogodilo nešto gore. Ali život nije natjecanje, a naša bol nas boli jednako kao i drugoga njegova bol. Sve ostalo je poricanje. Sposobnost da prema sebi budemo empatični, da osjetimo vlastitu patnju, da si odamo priznanje i osjetimo da smo važni jer smo preživjeli sve što smo preživjeli – ključan je korak oporavka.

Osveta ne vodi nigdje

Kad nas netko povrijedi često osjećamo potrebu uzvratiti, ali uzvraćanje rijetko donosi osjećaj zadovoljštine. Ono što nam može olakšati bol je iskrena isprika, a nju ponekada nećemo dobiti što god mi učinili i kako god se okrutno osvetili.

Dok god imam želju osvetiti se, važnija mi je osoba koja me povrijedila od mene. Kada prestanem željeti osvetu, JA sam ta koja je najvažnija. Uzvraćanje postaje manje važno od oporavka i nastavka sa životom jer u stvarnosti dok god opsesivno razmišljamo o osveti MI NE ŽIVIMO.

Odustajanje od osvete ne znači da nemamo potrebu postaviti granicu osobi koja nas je povrijedila ili da želimo nastaviti odnos s njom. Ponekada je potrebno smanjiti važnost koju ta osoba ima za nas da nam prestane imati smisla trošiti energiju na nju.

Nema jednog ispravnog načina odgovora na povredu, ali je dobro usporiti i pronaći rješenje kojim nećemo prekršiti svoja moralna načela u nastojanju da se osvetimo. Jer se često zbog osvetoljubivog ponašanja, kojim činimo nešto za što znamo da nije ispravno, zapravo osjećamo loše i u konačnici kažnjavamo sebe.

Opsesija povredom ne vodi nigdje

Opsesija time što nam je netko napravio čini nas zarobljenicima našeg uma, a mi prestajemo živjeti. Opsesija utječe na naše raspoloženje i tjelesno zdravlje, podiže krvni tlak i broj otkucaja srca, povećava anksioznost, ljutnju i tugu. Naša perspektiva je sužena i teško nam je shvatiti što se dogodilo i prihvatiti to.
Važno je donijeti svjesnu odluku da ćemo ušutkati vlastite misli, a energiju usmjeriti na pokušaj da shvatimo što nas je razbjesnilo, na nastojanje da prebolimo i nastavimo sa životom. Odbijamo vjerovati u ono što nam povreda poručuje, odbijamo biti posramljeni i zamjerati. Počinjemo više voljeti sebe nego što mrzimo drugu osobu.

Ako mnogo vremena provodimo svađajući se u vlastitoj glavi s osobom koja nas je povrijedila, tada premalo vremena provodimo u stvarnom razgovoru s tom osobom. Ali, ako ta osoba ne može ili ne želi čuti koliko nas je povrijedila, zamišljene rasprave neće nas odvesti nikuda, osim u još dublju opsesiju.

Odustajanje od zamišljenih rasprava ne znači umanjiti važnost povrede ili da ćemo zaboraviti da nas je netko povrijedio. Kada radimo na tome da umanjimo vlastitu opsesiju, mi potvrđujemo važnost povrede ali i predanost tome da nastavimo sa životom. Ne zamjenjujemo nužno negativne osjećaje s pozitivnima nego odbijamo zdvajati nad negativnim osjećajima i dopustiti im da upravljaju našim životom.

Zaštita od daljnjih povreda

Prihvatiti da nas je netko povrijedio i da se neće ispričati za to što je napravio ne znači objeručke prihvaćati daljnje povrede. Ovaj proces nas zapravo usmjerava na to da poduzmemo sve što je potrebno kako se to više ne bi dogodilo. Ponekad je to postavljanje granice, a ponekad mijenjanje posla, selidba ili mijenjanje puta kojim idemo do posla.
Prihvaćanje nije pomirba. Možemo prihvatiti da nas je netko povrijedio, oprostiti mu ali ga i isključiti ga iz svog života.
Osoba koja nas je povrijedila također vodi svoje osobne bitke
Mnogi od nas skloni su pomisliti kako su nečim izazvali ili zaslužili to da se netko prema nama ponaša na loš način. Pokušaj da razumijemo tuđe ponašanje služi upravo tome da shvatimo kako ono što drugi rade možda nema nikakve veze s nama već je odraz njihovih unutarnjih konflikata i previranja. Postavljanjem u tuđe cipele ne ispričavamo tuđe ponašanje nego mičemo fokus sa sebe kao uzroka ponašanja.

Što bolje razumijemo tuđe ponašanje to ćemo ga manje shvaćati osobno, a više gledati na to ponašanje kao na nešto što je ta osoba odigrala s nama, a da nije bilo nas – bio bi to netko drugi. Osjećat ćemo manje srama. Sram se javlja onda kada pomislimo da je povređujuće ponašanje izazvano našom bezvrednošću, time što nešto ne valja s nama ili time što nismo vrijedni ljubavi. Jednom kada postanemo svjesni ograničenja osobe koja nas je povrijedila, manje ćemo očekivati nešto što nam ta osoba ne može dati. U ovom slučaju – iskrenu ispriku.
Što manje nešto shvaćamo osobno, to ćemo lakše nastaviti dalje sa svojim životom.

Za što smo mi odgovorni?

Kad smo povrijeđeni i ljuti vrlo je lako krivnju u potpunosti prebaciti na drugu osobu. Međutim, to što smo uzrujani nečijim postupkom ne znači nužno da je ta osoba i ‘kriva’. Ponekad je naš bijes samo naš i nastao je u našim umovima i srcima, hranjen našim prošlim iskustvima, našom osobnosti ili pretjeranom reakcijom na konfliktnu situaciju. Da, možda nas je netko nečim uvrijedio, ali intenzitet naše reakcije ne odgovara stupnju povrede. Naša reakcija možda je u potpunosti neprikladna ili utemeljena u pogrešnom uvjerenju.

Ovaj proces može biti izrazito bolan, ali nas može naučiti tome da nismo žrtve i da smo mi jedini kojima trebamo nešto oprostiti.

Ako smo primjerice sramežljivi, a netko je to shvatio osobno i pretpostavio da nam se ne sviđa – to je pogreška u njegovom razmišljanju. Mi nismo povrijedili tu osobu, povrijedile su je njezine pogrešne pretpostavke. Ali, ako smo sramežljivi i nismo rekli što mislimo i potom osjetili povrijeđenost jer netko nije pokazao interes prema tome što mislimo, tada smo mi ti s kojima se trebamo suočiti i vidjeti kako smo sami uzrokovali bol. Možda je naša tišina, a ne tuđe ponašanje, uzrok naše boli.

Mi se prema drugima ponašamo u skladu s našim uvjerenjima o sebi i svijetu. Ako vjerujemo kako smo uvijek u krivu, a drugi uvijek u pravu i nehotice ćemo se ispričavati i onda kada nismo krivi i preuzimati odgovornost za ono za što nismo odgovorni.

Ako smo odrasli u obitelji gdje je kućanstvo bilo ‘ženski’ posao, tada se možemo kao žena naći u situaciji da preuzimamo sve kućanske poslove na sebe, ne ostavljajući prostora da partner odradi svoj dio, a potom zamjerati što ne radi ‘ništa’ po kući.

Ponekad odbijamo prihvatiti i najmanji dio odgovornosti za situaciju u kojoj se nalazimo. Uvjereni smo da je druga osoba pogriješila i da smo mi posve ispravni u danoj situaciji. Ali krivnja u odnosima je rijetko jednostrana. Povrede su češće dio sustava u kojem zajedno s drugom osobom doprinosimo sustavu. Možda prvo želimo da se druga osoba ispriča i preuzme odgovornost za svoje postupke, a da potom mi sagledamo svoj dio krivnje.

Zašto nam tako teško priznati da smo pogriješili i da naši postupci nisu bili ispravni ne samo drugima nego i samima sebi? Zato što bi to ‘priznanje’ bilo u kontradikciji s našom ‘službenom pričom’ koja nas štiti od onoga čega se bojimo i preziremo u sebi. Tješimo se i svjesno i nesvjesno s bajkama koje hrane našu grandioznost zbog koje se osjećamo manje ranjivima no što uistinu jesmo.

Dobre i loše strane osobe koja nas je povrijedila

Naša uobičajena reakcija na povredu je velika količina negativnih osjećaja prema osobi koja nas je povrijedila. No, nakon što smo si dali nekakav razuman period vremena u kojem smo na tu osobu sasuli sve dostupno ‘drvlje i kamenje’, za nas bi bilo dobro razmotriti kako se ta osoba inače ponaša prema nama.
Drugim riječima, osim povrede sagledati i ostale trenutke koje smo podijelili i odvagnuti ono što je bilo dobro i ono što je bilo loše. Naravno, ovo je moguće samo ako smo imali zajedničku povijest. Bez zajedničke povijesti je povreda jedino o čemu možemo razmišljati.

Kako se ta osoba ponašala prema nama? Ako je bila nježna i blaga vjerojatno ćemo joj manje zamjerati i biti manje kritični. Ali, ako je bila dobra prema drugima, a ne i prema nama – zašto bi nam uopće bilo stalo?

Ako je naša majka bila dobra prema bratu, a ne i prema nama – da li je za naš odnos važno to što je bila dobra prema bratu? Osoba koja nas je povrijedila sigurno ima i dobrih kvaliteta, ali ako one nikada nisu bile dio odnosa s nama tada one vjerojatno neće smekšati naše osjećaje prema njoj. Osim toga, spoznaja da je ta ‘dobra’ strana bila usmjerena samo prema drugima može dodatno rasplamsati naš bijes.

Ono što je bitno je objektivno sagledati osobu. Drugim riječima, pokušati se sjetiti i dobrih stvari ako ih je bilo ili ne zanemariti sve ono loše ako nas je osoba povrijedila i bezuvjetno joj oprostiti. Pogled na osobu kao na dobru ili lošu hrani iluziju da su stvari jednostavne, a u stvarnosti najčešće nisu. Razmatranje nečijih pozitivnih i negativnih strana može unaprijediti odnos ili ga dodatno narušiti. Svrha tog procesa nije zaključiti kako povreda nije važna nego reagirati na tu povredu na kontroliran i promišljen način bez minimiziranja ili pretjerivanja njezine važnosti.
Ponekad je korisno razgovarati s drugima koji poznaju tu osobu, a koji nas mogu podržati u našem viđenju ili nam ponuditi posve drugačije viđenje te osobe.

Odlučiti kakav odnos želimo s osobom koja nas je povrijedila

Ako osoba koja nas je povrijedila ne želi ili ne može (primjerice mrtva je) preuzeti odgovornost za vlastite postupke, potrebno je donesti odluku kakav oblik odnosa s tom osobom za nas ima najviše smisla. Ima li smisla oprostiti i prijeći preko povrede? Kako se nositi s bolnim osjećajima i ljutnjom? Da li je uopće moguće ostati dosljedan sebi i imati normalan i konstruktivan odnos s tom osobom? Da li je moguće oprostiti nekome tko je mrtav ili nedostupan iz nekih drugih razloga? Važno je za zapamtiti kako oprost ne zahtijeva i nastavak odnosa s drugom osobom.

Oprostiti sebi

Sigurno se sada pitate “Što si ja to trebam oprostiti? Ta druga osoba je pogriješila.” Ali, ovdje se ne radi o tome da smo mi nešto napravili drugoj osobi. Radi se o tome kako smo toj osobi dozvolili da povrijedi nas.

Možemo si oprostiti što smo ignorirali patnju i to koliko nas je druga osoba povrijedila, to što smo vjerovali da smo zaslužili tu povredu, što smo to shvatili kao zasluženu kaznu za vlastito ponašanje, što smo tolerirali tuđe ponašanje, što smo smatrali da smo krivi čak i onda kada smo bili nedužni, što smo željeli pomirbu i nastavak odnosa pod svaku cijenu i što smo nepovratno potrošili svoje vrijeme na beskrajne rasprave u vlastitim umovima. Micanje krivnje s osobe koja nas je povrijedila i prijenos te krivnje na vlastita leđa može biti način na koji želimo zaštititi tu osobu. Ali, jednako tako – okrivljavanjem sebe pojednostavljujemo pogled na svijet i izbjegavamo shvatiti da smo bili žrtva. Ako nisam žrtva, ako sam kriva, onda sam ja ta koja ima kontrolu.

Kao što za nas nije zdravo svu krivnju prebaciti na drugu osobu, tako nije zdravo svu krivnju preuzeti na sebe. Ako smo skloni sebe okrivljavati za sve, uključujući i tuđe postupke tada je i to nešto što si trebamo oprostiti.

Tim oprostom ne umanjujemo vlastitu odgovornost nego upravo suprotno – osvještavamo sve ono što možemo poduzeti kako bismo se zaštitili od istog ponašanja u budućnosti.

Marija Berzati


Literatura

Abrahms Spring, J. (2004). How Can I Forgive You. HarperCollins.

Komentari

Marija Berzati

Ja sam Marija Berzati, psihologinja i psihoterapeutkinja. Imam još mnogo uloga koje rado preuzimam i puno stvari u kojima uživam u privatnoj sferi, a Žarooljica je mjesto na kojem se dodiruju moja ljubav prema psihoterapiji, čitanju i pisanju. Ako vas je neki članak potaknuo na razmišljanje, slobodno mi se javite ili na Facebooku pratite nove objave.

You May Also Like

Bol, Lisa Gardner,bibliomanija, Ana Čaić Blažević, APortal,majka, dijete